Znaš onaj trenutak kad se sve počne ljuljati? Kad vidiš da stvari ne idu u dobrom smjeru, da ako se nešto ne promijeni — ideš ravno prema zidu.
Ali ipak vjeruješ da će nešto doći. Da će se nekako riješiti. Da će stići baš to pravo čudo, slamka spasa koja ti treba.
E, ja sam tada stajala točno na tom rubu. Gledala u sve te račune, troškove koji su rasli iz dana u dan, a prihoda — niotkud tj. računi se i izdaju, ali uplata nema.
Ipak, nisam se dala poljuljati. Svaki dan sam sebi ponavljala ono što valjda svi u takvim trenucima mantramo:
Bit će dobro. Mora biti. Nekako će se složiti.
I taman kad sam se najviše uhvatila za tu misao, stiže ponuda. Točno ono što sam čekala. Moja slamka spasa, jer što bi drugo bilo?
Event. Tri dana prodaje, kažu — malo izlagača, publika taman naša. Idealna prilika da popravimo situaciju, izvučemo kraj mjeseca, pokrijemo račune, možda čak uhvatimo malo zraka.
Jedini „detalj“ — sudjelovanje, tzv. donacija, košta 500 eura. U tom trenutku nije to bio iznos koji možemo tek tako izdvojiti bez razmišljanja. Nije dramatično, ali dovoljno da zaboli i da te natjera da dobro preispitaš odluku.
I što napravimo? Uplatimo. Izvučeš još malo iz onog svog fonda za crne dane. I taman ti se učini kao super ideja — uložiš, vratiš odmah, pa nastaviš dalje.
Jer kad si očajan, lako je povjerovati u sve što ti netko servira kao „spas“. Lako se primiti za slamku, jer što drugo ostaje?
I tako, spakirali smo pive, natovarili auto, napunili srce nadom — i otišli.
Prvi dan: 12 eura prometa. Dvanaest eura!
Drugi dan: nešto sitno više, ali i dalje daleko ispod onog što smo uložili.
Treći dan… sve ti je jasno.
Sjećam se povratka kući. Tišina u autu. Onaj osjećaj u želucu koji te stegne toliko da ti se ni plakati ne da. Nema suza, samo praznina. Samo razočaranje, ono duboko, teško, kad ti se slome i zadnji komadići nade koje si imao.
I što onda?
Onda ustaneš. Ne zato što si superjak. Ne zato što ti je lakše.
Nego zato što nemaš izbora. Jer netko treba platiti račune. Jer imaš ljude oko sebe koje voliš. A najviše jer imaš san koji nisi spreman pustiti, čak ni kad te tako lupi o pod.
Prošlo je. Ne onako kako sam mislila da će proći, ne brzo, ne lako — ali prošlo je.
Danas, kad se sjetim tog ljeta, tih stepenica po kojima smo s nadom vukli kegove gore, smijući se kako ćemo ih lako spustiti prazne… A spuštali smo ih sve redom — pune.
Shvaćam koliko često tražimo spasonosna rješenja izvana. Čekamo da dođe „ono nešto“ što će nas izvući. A najčešće nas izvuče upravo to što se dignemo kad padnemo. Još jednom. Pa još jednom.
I možda nije bajkovito ni onako kako si zamišljala.
Ali dovoljno je da ideš dalje.
Ako si ikad i ti čekala ono čudo koje nikako da stigne, povjerovala u slamku spasa koje se pretvorilo u razočaranje… znaj da nisi sama.
I znaj da imaš snage za još jedan korak. I još jedan.
Jer sa svakim korakom — krećeš se.
Nakon svega, zapisala sam si samo jedno: idi srcem, ali oči drži širom otvorene. Neka te neuspjeh ne uplaši, samo ti pokaže gdje trebaš stati, pogledati oko sebe — i krenuti dalje, još jače.
