Nikad nisam pretjerano voljela politiku. Ne zato što ne razumijem velike riječi, brojke i obećanja. Nego zato što me život naučio da se prava politika često događa puno dalje od saborskih stolica. Događa se kad žena u trgovini vrati čokoladu na policu jer je ipak preskupa. Događa se kad susjed kaže: “Ma dobro sam”, a znaš da računa koliko dana ima do plaće.
Političari pričaju o rastu. Mi pričamo o tome je li maslac opet poskupio. Svatko ima svoje prioritete.
Nikad nisam razumjela ni onu rečenicu: “Narod je zaboravio tko ga hrani.” Jer dok mi raspravljamo tko je lijevo, tko desno, tko je pobijedio, a tko izgubio negdje netko ustaje prije sunca. Ne da napiše status. Ne da održi govor. Nego da ode nahraniti životinje, pogleda nebo i potajno se nada da mu tuča ove godine neće uništiti ono od čega živi.
Zanimljivo je kako seljake i poljoprivrednike često primijetimo samo kad nešto nedostaje. Kad nema domaćeg krumpira. Kad poskupi mlijeko. Kad rajčica odjednom ima cijenu kao da joj je rodni list izdan u Švicarskoj.
Tada se svi pitamo: “Pa kako?” I tada svi odjednom postanemo stručnjaci. Znamo što bi oni trebali saditi, kako bi trebali raditi, koliko bi trebali zarađivati. S kauča, naravno. Jer s kauča sve izgleda jednostavno.
A meni su uvijek bili dragi mali ljudi.
Onaj čovjek koji stoji na tržnici i kaže: “Uzmi još malo, neka se nađe.” Ona žena koja ubaci još jednu jabuku u vrećicu jer vidi da dijete stoji kraj tebe i gleda. Ljudi koji možda nemaju puno, ali još uvijek imaju nešto što je postalo rijetko, osjećaj da čovjek čovjeku nije konkurencija.
Danas živimo u vremenu gdje sve ima cijenu. Vrijeme ima cijenu. Gorivo ima cijenu. Mir ima cijenu. Ponekad imam osjećaj da je jedino ljudskost ostala bez etikete jer je više nitko ni ne pokušava prodati.
I možda zato ne volim politiku.
Ne zato što mrzim rasprave. Ne zato što me ne zanima budućnost. Nego zato što sam nekako uvijek više voljela ljude koji ti daju pola sendviča dok imaju samo jedan.
Jer država ne počinje u zgradama. Počinje u korici kruha koju netko podijeli s tobom. U rukama seljaka koji ustaje prije svih nas. U umornim ljudima koji još uvijek pitaju susjeda treba li mu pomoć.
I možda sam naivna, ali još uvijek više vjerujem njima nego savršeno ispisanim govorima.
Možda upravo zato toliko volim male ljude.
Jer oni još uvijek znaju da se čovjek ne mjeri onim što posjeduje, nego onim što daje drugima. Ne pišu velike parole i ne traže pozornicu. Ne govore glasno o dobroti, oni je jednostavno žive. Ne hvale se onim što su učinili za druge, niti očekuju da im itko plješće.
Mali ljudi nisu glasni. Oni samo postoje. Postoje u onoj dodatnoj jabuci koju ubace u vrećicu. U pitanju upućenom susjedu treba li mu pomoć. U komadu kruha koji podijele i kad ga nemaju dovoljno ni za sebe. I možda ih zato često ne primjećujemo.
Ali kad sve veliko utihne, kad prođu govori, obećanja i rasprave, upravo oni ostanu držati ovaj svijet na okupu. Tiho, skromno i bez velike buke. Onako kako to rade oduvijek.
