Ja sam Tea Bašić, magistra komunikologije, edukantica psihoterapije i autorica knjige Daj da ti nacrtam. Oduvijek su me zanimali ljudi, njihove priče, odnosi i načini na koje pokušavamo razumjeti sebe i druge. Komunikologija me naučila koliko riječi imaju snagu povezivati ljude, a kroz edukaciju iz psihoterapije počela sam još dublje istraživati ono što se događa iza tih riječi.
Danas imam privilegiju spajati ta dva svijeta. Kroz pisanje, ilustracije i društvene mreže nastojim približiti teme mentalnog zdravlja na način koji je razumljiv, topao i blizak svakodnevnom životu. Vjerujem da mnogi ljudi ne traže nužno savršen odgovor, nego osjećaj da ih netko razumije i da nisu sami u onome što proživljavaju.
Što te najviše privuklo pisanju o emocijama, odnosima i svakodnevnim unutarnjim borbama?
Mislim da je razlog vrlo jednostavan. To su teme koje se tiču svih nas. Svatko od nas barem je jednom osjetio strah, nesigurnost, tugu, usamljenost ili potrebu da ga netko vidi i razumije. Upravo zato me privlače emocije i odnosi jer se iza njih kriju priče koje nas povezuju.
Često mi se čini da ljudi nose puno toga u sebi, a da rijetko imaju priliku o tome otvoreno govoriti. Kada napišem tekst ili nacrtam ilustraciju u kojoj se netko prepozna, tada nastane onaj lijepi trenutak kada osoba shvati da nije jedina. Mislim da upravo u tome leži najveća vrijednost ovakvog sadržaja.
Na društvenim mrežama psihološke teme približavaš na vrlo jednostavan i ljudski način. Zašto misliš da ljudi danas toliko traže upravo takav pristup?
Zato što živimo u vremenu u kojem imamo više informacija nego ikada prije, ali ne nužno i više razumijevanja. Ljudi su umorni od kompliciranih objašnjenja i stručnih izraza koje teško mogu povezati sa svojim svakodnevnim životom.
Kada govorimo o emocijama, odnosima ili mentalnom zdravlju, ljudima često treba netko tko će reći: „Razumijem zašto se tako osjećaš.“ Nekada jedna jednostavna rečenica može donijeti više olakšanja nego cijelo predavanje. Mislim da ljudi traže sadržaj koji ih ne procjenjuje, nego im pomaže da bolje razumiju sebe.
Imaš li osjećaj da mlađe generacije danas otvorenije pričaju o mentalnom zdravlju ili se samo drugačije izražavaju?
Mislim da vrijedi pomalo od oboje. Mlađe generacije svakako otvorenije razgovaraju o emocijama, terapiji i mentalnom zdravlju nego što je to bilo u prošlosti. Istovremeno koriste drugačiji jezik i drugačije načine komunikacije.
Ono što me posebno veseli jest da je traženje pomoći danas manje stigmatizirano nego prije. Sve više mladih ljudi razumije da briga o mentalnom zdravlju nije znak slabosti nego odgovornosti prema sebi. Naravno, još uvijek postoji mnogo prostora za napredak, ali vjerujem da se važne promjene već događaju.
Nedavno ti je izašla prva knjiga „Daj da ti nacrtam“. Kako je nastala ideja za nju?
Ideja se nije pojavila preko noći. Nastajala je polako, kroz godine pisanja i crtanja. Kako su se ilustracije gomilale, a poruke čitatelja postajale sve brojnije, počela sam shvaćati da se među njima krije jedna veća priča.
Mnogi su mi pisali da su se u ilustracijama prepoznali, da su se osjećali viđeno i shvaćeno. Upravo su me ti susreti i poruke potaknuli da stvorim knjigu koja će na jednom mjestu okupiti teme koje nas sve prate kroz život. Htjela sam stvoriti prostor u kojem će ljudi moći zastati, predahnuti i možda pronaći neku misao koja će im olakšati ono što trenutno prolaze.
U knjizi obrađuješ teme poput granica, odmora, ranjivosti i pritiska produktivnosti. Misliš li da danas ljudi sve teže dopuštaju sebi „samo biti“?
Da, mislim da je to jedan od najvećih izazova današnjice. Često imamo osjećaj da moramo stalno nešto raditi, stvarati, napredovati i dokazivati svoju vrijednost. Kao da smo zaboravili da vrijedimo i onda kada odmaramo.
Mnogi ljudi danas osjećaju krivnju čim uspore tempo. Teško si dopuštaju predah jer imaju osjećaj da bi uvijek trebali biti produktivniji, bolji ili uspješniji. Upravo zato sam željela otvoriti tu temu u knjizi. Ponekad je hrabrost upravo u tome da zastanemo i priznamo sebi da nam treba odmor.
Što si kroz pisanje knjige naučila o sebi?
Naučila sam da mogu podnijeti više nesigurnosti nego što sam mislila. Pisanje knjige bilo je istovremeno uzbudljivo, lijepo i zastrašujuće iskustvo.
Također sam naučila koliko je važno dopustiti si nesavršenost. Često čekamo da nešto bude potpuno spremno prije nego što ga pokažemo svijetu, ali ponekad je dovoljno da bude iskreno. Mislim da me upravo taj proces naučio većem povjerenju u sebe.
Koliko su društvene mreže, po tvom mišljenju, pomogle otvaranju razgovora o mentalnom zdravlju, a koliko ponekad dodatno stvaraju pritisak?
Mislim da su napravile mnogo dobra. Zahvaljujući njima danas puno više razgovaramo o anksioznosti, sagorijevanju, granicama, terapiji i emocionalnom zdravlju. Posebno su važne za pomagačka zanimanja poput psihologa, psihoterapeuta, socijalnih radnika, edukacijskih rehabilitatora, liječnika i medicinskih sestara jer im omogućuju da svoje znanje približe ljudima kojima je ono potrebno.
Istovremeno, društvene mreže mogu stvarati i dodatni pritisak. Svakodnevno smo izloženi tuđim uspjesima, idealiziranim životima i usporedbama. Zato mislim da je važno razvijati svjesnost o tome da na društvenim mrežama najčešće gledamo samo mali dio nečijeg života.
Kako danas izgleda tvoj kreativni proces? Dolaze li teme više iz osobnog iskustva, razgovora s ljudima ili promatranja svakodnevice?
Najčešće iz svega pomalo. Ponekad me inspirira vlastito iskustvo, ponekad razgovor s nekim bliskim, a ponekad sasvim obična situacija koju primijetim tijekom dana.
Najviše me inspiriraju ljudi i njihova svakodnevica. Volim slušati, promatrati i pokušavati razumjeti što se krije iza onoga što govorimo i radimo. Upravo u tim malim, naizgled običnim trenucima često pronađem teme koje kasnije završe u ilustracijama ili tekstovima.
Što bi voljela da ljudi osjete nakon što pročitaju tvoju knjigu?
Voljela bih da osjete olakšanje. Da zatvore knjigu s osjećajem da ne moraju sve nositi sami i da nema ničeg pogrešnog u njihovim emocijama.
Voljela bih da budu nježniji prema sebi. Da se sjete kako ne moraju uvijek biti jaki, produktivni ili imati sve odgovore. Ponekad je dovoljno dopustiti sebi biti čovjek.
Za kraj, što bi poručila svima koji se trenutno osjećaju izgubljeno, preopterećeno ili emocionalno iscrpljeno?
Poručila bih im da ne moraju odmah pronaći rješenje za sve. Kada nam je teško, često pokušavamo riješiti cijeli život odjednom, a zapravo nam je potreban samo sljedeći korak.
Ako se osjećate iscrpljeno, pokušajte danas biti malo nježniji prema sebi. Odmorite kada možete. Razgovarajte s nekim kome vjerujete. Potražite pomoć ako vam je potrebna. I zapamtite da osjećaj izgubljenosti nije mjesto na kojem ćete ostati zauvijek. Ponekad nam se čini da se ništa ne mijenja, a onda jedan razgovor, jedna odluka ili jedan korak promijene puno više nego što smo mogli zamisliti.
A gdje te mogu pronaći osobe zainteresirane za tvoje usluge ili kupnju knjige?
Najaktivnija sam na Instagramu i TikToku pod profilom @teabasicc, a više informacija o mojim uslugama, pisanju, edukacijama i projektima može se pronaći na mojoj web stranici www.teaanord.com.
Moja prva knjiga Daj da ti nacrtam objavljena je u nakladi Poetike i može se naručiti putem njihovog webshopa na adresi https://poetika.eu/proizvod/daj-da-ti-nacrtam/. Posebno me veseli što je knjiga pronašla svoj put do toliko čitatelja i nadam se da će svakome tko je uzme u ruke donijeti barem malo razumijevanja, ohrabrenja i osjećaja da nije sam.
