Neke teme na društvenim mrežama eksplodiraju jer su zabavne. Neke, jer su viralne.
A neke — jer ljude pogode točno tamo gdje treba i pokrenu dvojbe koje svi imamo.
Nedavno sam na LinkedInu postavila jedno jednostavno pitanje koje je, sudeći po odazivu, pogodilo ravno u “živac”.
Pitanje je glasilo:
Zamislite da vam se ponudi prilika raditi na OGROMNOM projektu — globalnog dometa, financijski itekako isplativ. Prilika koja se, kako se kaže, ne propušta.
Ali…..
Ne radi se o samom projektu. Nego o tome tko stoji iza njega. I kakve vrijednosti ta osoba ili organizacija zastupa — vrijednosti koje su vam osobno strane i s kojima se duboko ne slažete. Apsolutno se kosi s vašim pogledom na svijet, na ljude, na život. Sve je ono što prezirete. Nije nikakav kriminal, ali ne sviđa vam se ideologija koju nosi, atmosfera oko toga… Sve u vama govori da se tu ne osjećate kao „kod kuće“, ali opet profesionalac ste u svom poslu.
Što biste napravili? Prihvatili, jer “posao je posao”? Ili biste rekli “ne” — čak i ako to znači propustiti nešto veliko? Do koje biste granice išli, baš me zanima?
17,331 impresija i 67 komentara, za nekoga poput mene koja nisam posebno aktivna na ovoj mreži, znači da sam ovim postom pogodila u žicu.
Odgovori su stizali brzo i s nevjerojatnom jasnoćom.
“Ne bih nikad.”
“Ni za kakve novce.”
“Ne prodajem dušu, hvala.”
I dok sam ih čitala, nešto je u meni zatreperilo.
Ne zato što sam se nečeg sramila — nego zato što ja nisam bila sigurna.
U meni se odvijala borba: vrijednosti protiv znatiželje, nelagoda protiv profesionalne motivacije, princip protiv mogućnosti.
PRVO SRCE
Kad sam saznala da bih trebala raditi na projektu, automatski mi se upalio alarm. Bijes. Odbijanje. Gađenje. Reakcija nije bila promišljena, nije bila poslovna — bila je čisto emotivna. Onaj ne koji ti dođe iz trbuha, prije nego što mozak stigne reagirati.
Osjećala sam da to ne mogu prihvatiti. Da ne želim imati nikakve veze s time. Ne zato što je projekt loš — nego zato što mi je simbolički bio sve ono od čega bježim.
U tom trenutku nisam ni razmišljala o benefitu, budžetu ni rezultatu. Samo o tome da mi je neugodno pomisliti da bih na tome radila. U meni je to zazvučalo kao izdaja. I sebe i onoga u što vjerujem.
Pitala sam se kako bih to objasnila drugima. I još gore — sebi.
ONDA RAZUM
Kako su dani prolazili, početni bijes se slegao. I kao što to često biva — kad emocija utihne, do riječi dolazi razum.
Počela sam stvari gledati drugačije. Ne zato što sam odjednom promijenila vrijednosti, nego zato što sam počela razlikovati projekt od onoga tko ga simbolički nosi.
Počela sam se pitati: radim li ja za nekoga — ili na nečemu?
Shvatila sam i da je ovo stvarno fenomen — nešto što se ne događa često.
Velik projekt, velika vidljivost, ozbiljan izazov i meni vrlo vrlo profesionalno zanimljiv. Dinamičan. Adrenalinski. Neizvjestan.
Postavljeni su visoki ciljevi, možda i nerealni.
Vrijeme curi, budžet je jak, a brand koji to treba iskomunicirati još radi na svom brand awarenessu.
To me čak pomalo i uzbuđuje. I tjera da se pitam: jesi li ti ovo stvarno odbila — ili je to samo tvoja projekcija?
Jer nisam dobila poziv da podržim vrijednosti koje ne dijelim.
Dobila sam priliku da strateški posložim izazov koji testira sve što znam — i sve što jesam.
I kad sam se stvarno zapitala što me najviše muči, shvatila sam:
Ne novac. Ne reputacija. Nego osjećaj da možda nisam u pravu — i da bih, ako kažem “ne”, rekla to iz straha, a ne iz snage.
ŠTO SU DRUGI REKLI?
Na LinkedInu je tema izazvala nevjerojatnu debatu. Ljudi su dijelili svoja iskustva, uvjerenja i granice — i većina ih je bila vrlo jasna.
“Bilo koji posao koji se kosi s mojim sustavom vrijednosti ne bih mogla raditi. Ne kažem da je to pametno, ali moram moći živjeti i mirno spavati s onim što radim.“
“Čak i kad sam živjela na hlebu i vodi, odbijala sam poslove koji se kose s mojim uvjerenjima. Jela sam se, ali nisam mogla protiv sebe.“
“Ne bih radio za vojnu industriju. Ali kao odvjetnik, branio sam i one s kojima se ne slažem. Svako ima pravo na obranu — to je temelj civilizacije.“
“Prihvatio bih. Ne zbog novca, nego jer bih volio vidjeti unutra. Dokumentirati. A onda možda jednog dana — pustiti to van.“
“Pitaj stotinu, a radi kako sama znaš.“
Komentari su bili snažni, ali ono što me posebno zaintrigiralo je koliko su svi djelovali… sigurni.
Kao da su svi već u sebi razradili te scenarije. Kao da su svi već jednom rekli to veliko “ne”.
I onda sam se zapitala:
Jesmo li stvarno svi toliko čvrsti — ili je to LinkedIn verzija nas samih?
Jer dok ne dođeš do stvarne odluke, lako je biti ispravan.
Lako je reći “nikad ne bih” kad to “nikad” nije ispred tebe, s rokovima, ciljevima i stvarnim timom ljudi koji računaju na tvoj doprinos.
GDJE JE MOJA GRANICA?
Jesam li promijenila mišljenje?
Možda nisam. Možda sam samo prestala gledati stvari crno-bijelo.
I dalje ne želim raditi na projektima koji me iznutra grizu. Ne želim promovirati nešto što osjećam kao štetno. Ne želim stavljati svoje ime ispod poruke s kojom se ne mogu poistovjetiti.
Ali isto tako…
- Ne moram se slagati sa svime što dolazi kroz projekt da bih ga mogla odraditi profesionalno.
- Ne moram dijeliti vrijednosti svakog aktera da bih znala iskomunicirati izazov.
- Ne moram staviti zastavu — ali mogu odraditi posao.
Shvatila sam da moja granica nije “ne raditi ništa s ikim tko mi nije simpatičan”.
Moja granica je — ne raditi nešto što direktno šteti.
Ne raditi nešto što me tjera da šutim kad bih trebala govoriti.
Ne raditi nešto zbog čega se ne bih mogla pogledati u ogledalo.
Sve ostalo… pa…. možda je samo život.
I SAD VAS PITAM…
Možda ste vi sigurniji od mene. Možda biste znali odmah.
Možda biste rekli “nikad” i držali se toga.
A možda biste, kao i ja, otkrili da granice nisu uvijek tamo gdje ste ih nacrtali.
Zato vas pitam — što napravite kad srce kaže jedno, a razum drugo? Kome date zadnju riječ?
I gdje vi povlačite crtu kad je posao (pre)dobar, ali osjećaj nije?
Pitaj stotinu, a radi kako sama znaš.
Ali prije nego odlučite — pitajte i svoje srce i svoj razum.
I vidite… jesu li možda ovaj put – na istoj strani?
