Otvaranjem biznisa kao da sam otvorila vječitu discomfort zonu. To su različiti trenuci poput:
- Nepoznati ljudi pitaju me čime se bavim
- Poznati ljudi još ne znaju da sam otvorila obrt, pa im objašnjavam
- Objašnjavam kolegicama i kolegama čime se sad bavim (to već prelazi u profesionalni discomfort, specijalna disciplina)
- Slanje mailova
- Slanje računa
- Kreiranje objave
- Trenutak u kojem strelica lebdi iznad ‘Objavi’
- Trenutak nakon stiskanja ‘Objavi’
- Kada obitelj pita koliko imam klijenata, gdje mi je web stranica
- Kada postavljam pitanja na predavanjima (realno, to je uvijek bila moja discomfort zona)
- Kada peti put postavim isto pitanje jer mi nije jasno
- Kada mi nije jasno
- Kada vidim komentare na fejsu ‘Kaj smo uopće otvarali biznise kad nam ni to nije jasno?’
- Kada ljudi komentiraju kako je to super ideja
- Kada ljudi komentiraju moju hrabrost
- Ostalo
Svim silama se trudim izaći iz te zone! Scrollam po Instagramu, po Facebooku, po YouTubeu, nemojmo zaboraviti Netflix, šećem po stanu, otvaram frižider, planiram shopping, idem na wc, zalijevam cvijeće, igram Bubble shooter, sjedim za kompjuterom i igram se krojačkim metrom… Što god radila i dalje me dočeka upaljeni laptop sa 100 otvorenih tabova. Dočeka me misao ‘Sad si sama trebaš naći posao.’ Dočekam samu sebe u ogledalu.
Kako da opišem to pomalo tjeskobno stanje? Stanje da ništa nije dovoljno dobro, stalno nešto prčkam, ali nikad ništa konkretno. Stalno očekivanje, iščekivanje, strah. Strah od čega? Od neke nevidljive sile, nesigurnosti, nemanja kontrole i neznanog ishoda.
Neke dane uspijem to sama prodisati. Neke dane baš i ne. U ‘baš i ne’ dane otvara se provalija srama, uspoređivanja, ne bivanja dovoljno, bivanja previše, sumnje i kritike na kritiku na kritiku. To je jedan opasan vrtlog iz kojeg treba naučiti izaći.
Neki dan događalo se upravo to. Opasan vrtlog koji je postajao samo veći. U tom trenutku odlučila sam se javiti svojem ‘malom krugu velikih ljudi’. I dogodila se nevjerojatna stvar. Podržale su me, bile su tu za mene, prihvaćale sve, ali ono što me izbacilo iz vrtloga je bila poruka, naizgled ni s čim povezana, ali s ciljem da me nasmije. I uspjela je! To je jedan od mojih način nošenja s tim stanjem – moji ljudi i humor!
Ljudi mi daju osjećaj pripadnosti, normalnosti, osjećaj da nisam sama. S druge strane humor me rastereti, smijeh promjeni disanje, i nekako cijelu tu situaciju olakša. Kao da skine tu stigmu teškog i kompliciranog života kroz kojeg se ide mukotrpnim radom, redom i disciplinom.
Ovim člankom želim normalizirati da neugodu ne donose samo velike sramotne stvari, velike životne odluke i sve s prefiksom bitnog, važnog, velikog. Mogu to biti i one male, uobičajene stvari koje doživljavamo svaki dan, i eto, ponekad me malo prehiti! Čak i te male, ‘beznačajne’, stvari mogu izazvati preplavljujući osjećaj nevrijednosti. To ne znači da sam slaba, nesposobna, nevrijedna… To znači da se dugo vremena nakupljalo, sada sam preplavljena osjećajima i senzacijama i treba mi odmak, odmor i podrška.
Ono što želim svakoj od nas je da se uspije snaći u tom vrtlogu. Koliko god malen ili velik on bio.
