Priča o prokrastinaciji odnosno odgađanju je duga, velika i široka i ne zavaravam se da ću dati sveobuhvatni odgovor na to pitanje u ovom članku. Istovremeno, svjesna sam koliko nas se toliko često susreće s tom problematikom, i koliko često nas ta pojava sabotira u ostvarivanju sebe na sve načine na koje se želimo ostvariti.
Godinama o nečemu razmišljam, osjetim kako se stvari kuhaju u meni – spremaju za lansiranje. Svjesna sam što želim, svjesna sam gdje se osjećam dobro i ispunjeno, imam ideju o tome kako doći do toga što želim, imam čak i korake – i onda blokada. Sjedim nad tim beskrajnim bilješkama, opisima, popisima, natuknicama, ponudama, željama i u sebi osjećam samo kako ne mogu. Ne mora ni biti toliko dramatično, na razini životne svrhe. To mogu biti svakodnevna iskustva – želim spremiti radni stol, želim posložiti policu s knjigama, želim napraviti to-do listu, želim se više igrati s djecom, želim… toliko toga želim, i uvijek se nađem na istom mjestu. U glavi se odvrti ta akcija, i jasno mi je što je cilj i što će biti osjećaj. Istovremeno, ne mogu napraviti korak naprijed. Kako to?
Sigurno sam samo lijena.
Mnoge od nas odrastale smo s idejom lijenosti. Osobito ako smo u životu imale nekoga tko je bio aktivan, poduzetan, tko je iskoristio svaki komadić vremena u danu. Kao djeca s takvim uzorima, možda smo negdje u pozadini naučile da je bitno kretati se; da se vrijeme ne smije gubiti i trošiti; da je slobodno vrijeme propast; da će svijet stati ako ja stanem, ili koja god još druga poruka je bila prisutna u tvom životu (eksplicitno ili implicitno). Supervizorica mi je jednom prilikom rekla da nije sigurna da lijenost uopće postoji i da iza prokrastinacije, odnosno odgađanja, uvijek postoji neki razlog – odnosno ona ima svoju funkciju.
Koja je funkcija odgađanja?
Nedavno sam u bespućima Instagram reelova naletjela na sljedeću rečenicu: „Tvoj se živčani sustav ne boji nužno uspjeha. Boji se veće odgovornosti bez veće podrške.“ Stavit ću odmah disclaimer da ova rečenica nije stopostotna istina, nije zamjena za psihoterapijski proces, i ne treba služiti kao quick solve jer je svaka situacija specifična i ovisi o osobi koja ju doživljava. Istovremeno, uhvatila mi je pažnju jer ima općenitog smisla. Kao edukantica Geštalt psihoterapije, zadnje 4 godine radim praktično s klijentima pod supervizijom. Jedna od uvijek prisutnih tema, koja ili dođe odmah na početku ili se s vremenom iskristalizira, je nedostatak podrške.
Kako misliš nemam podršku?
Svi ćemo znati nabrojati neke ljude oko sebe koji su nam u najširem smislu podrška i nekad klijentima treba vremena da se suoče s činjenicom da „podrška“ ne znači uvijek nečija fizička prisutnost već sposobnost neke osobe da nas vidi, doživi i prihvati onakvima kakvi jesmo. Ono što često slijedi nakon te spoznaje je činjenica da ako to nismo adekvatno imali kroz život, onda nismo ni znale naučiti kako biti ta podrška sebi. To je mnogima (uključujući i meni) na početku vrlo apstraktan pojam. Ono što to u bazi znači, je sposobnost držati sebe kad su okolnosti ugrožavajuće na bilo koji način. Sposobnost da si vjerujem da ću biti OK bez obzira na to što se događa, jer se poznajem, jer se prihvaćam, jer moje tijelo zna kako izdržati nelagodu određenih stvari. Jednom kad shvatimo da to izostaje, kroz psihoterapijski proces i odnos s terapeutkinjom polako učimo razvijati taj unutarnji sustav podrške.
Kakve veze imaju odgađanje i podrška?
Ako se vratimo na pitanje odgađanja čak i kad nam je teoretski sve jasno, ono što to znači da možda za neku akciju nema dovoljno podrške unutar (i/ili izvan) nas. Teoretski znam da su to svakodnevne stvari, da ljudi to rade stalno, da je normalno i „trebalo bi biti“ normalno za odraditi, ali ja ne mogu. Kad nam je jasno da postoji teoretski okvir za nešto koji razumijemo, ali da nikako ne možemo ući u akciju znači da nije problem u razumijevanju, nego u osjećanju. Naš nam sustav brani ulazak u akciju jer osjeća da ju neće moći iznijeti – koliko god ona bila mala! Kad smo preplavljene zahtjevima sa svih strana – i to ne moraju biti svjesni zahtjevi već i svi oni standardi koje na nesvjesnoj i kulturološkoj razini pokušavamo održati – i onda od sebe tražimo još nešto, nije nelogično da će nas sustav zaustaviti jer osjeća da nema kapaciteta. A odlazak u nešto novo bez kapaciteta za naš sustav nekad znači egzistencijalni rizik (koliko god to dramatično zvučalo).
Što onda mogu napraviti kad se nađem u takvoj situaciji?
Kratki odgovor je podrška. Dugi odgovor je – prvo si dopusti da osjetiš kako si zapravo. Pokušaj si ne stavljati pritisak da moraš još nešto odraditi. Ako ti ova rečenica već izaziva reakciju negodovanja, možeš pokušati ući u ulogu „fore radi“. Uđi u ulogu nekoga tko si na tri minute može dopustiti da odahne i pokušaj se pitati „Kako sam zapravo?“.
- Podrška počinje s time da si dopustim da bude prisutno ono što zaista jest prisutno, bez osude, malo po malo.
- Pokušaj realno sagledati na što sve tvoja pažnja i energija idu kroz dan.
- Pokušaj realno sagledati svoj kapacitet za nove stvari. Možda je želja tu, ali možda nema realnog kapaciteta za podržati sve ono što ta želja nosi sa sobom. Možda nisi sigurna da ćeš se moći nositi s novim teretom posla, možda ti je previše ideja da će u tvoj život doći neki novi ljudi s novim zahtjevima, možda ti nije jasno koji su sljedeći koraci nakon što uđeš u taj novi prostor, možda ti jednostavno bilo koja akcija izaziva nelagodu jer si preopterećena…
- Pokušaj si dati priliku da se čuješ, umjesto da se goniš bičem (čak i ako je taj bič vrlo konstruktivan i ima najbolje namjere).
Podrška počinje s time da si dopustim da bude prisutno ono što zaista jest prisutno, bez osude, malo po malo. Pokušaj i vidi hoće li biti promjene. Ako vidiš da ti treba toga više, pokušaj naći nekoga tko te može povesti na tom putu izgradnje unutarnje podrške.
