Toliko nas je naučeno da guramo, da se dokazujemo, da budemo jake,
čak i kad više ne možemo disati pod težinom svega što nosimo.
Ovaj tekst pišem za sve vas koje ste umorne od pokušavanja, od
stiskanja zuba, od glume da ste dobro. Možda je vrijeme da prestanemo
forsirati. Možda je vrijeme da počnemo živjeti.
Nisam znala da se i od upornosti možeš umoriti.
Da se možeš toliko putanatjerati da ustaneš kad bi najradije ostala ležati, da to s vremenom više
ne bude hrabrost, nego kazna. Mislila sam da je snaga u tome da ideš
do kraja. Da nikad ne odustaješ.
Da uvijek imaš plan. Odgovore. Ciljeve.
Da budeš ta koja sve zna, sve može, sve drži pod kontrolom. Stiskala
sam zube toliko puta da mi je čeljust postala dom za tihi bijes koji nikada
nije imao priliku izaći. Nosila sam umor iza osmijeha, bol iza tišine, kaos
ispod površine.
Mislila sam da biti jaka znači prešutjeti, izdržati, skrpati se i nastaviti.
Da je slabost sjesti, priznati da ne znaš, ne možeš, ne ide ti. Ali nitko me nije
naučio da je ponekad najveća snaga pustiti.
1. Da otpustiti ne znači izgubiti, nego se napokon pronaći.
2. Da priznati sebi da više ne možeš nije kapitulacija, već čin najdublje iskrenosti.
3. Daprestati se boriti ne znači odustati, već prestati ratovati protiv sebe.
I dogodio se taj trenutak.Kad sjedneš. Pogledaš u prazno. Udahneš.
I kažeš tiho: Ne mogu više ovako. To nije bio kraj. To je bio početak.
Početak mene one stvarne, umorne, ranjive, ali žive.
Pustila sam potrebu da sve znam. I otvorila prostor za vjeru u sebe, u
proces, u život.
Pustila sam tuđa očekivanja.
Toliko dugo sam pokušavala biti ono što drugi trebaju, dok nisam
shvatila da mene u toj slici više nema.
Pustila sam potrebu da stalno budem jaka. I naučila da nježnost nije
slabost, već najtiša i najmoćnija snaga koja je stalno u meni.
Pustila sam pitanje Kada će? jer sam shvatila da život zna bolje tempirati.
nego ja. Nekako se sve uvijek posloži.
Pustila sam ljude koji ne znaju što bi sa mnom. I shvatila da nije moj
posao da me svi razumiju, vole, prihvate, da me “odobre”.
Pustiti ne znači biti pasivan.Pustiti znači vjerovati da ne moram sve
gurati vlastitom snagom. Da ono što je stvarno moje neće proći pokraj
mene.
Danas, kad pogledam unatrag, ne žalim za onim što sam pustila.
Žalim samo što nisam ranije. Jer tek kad sam prestala forsirati počela sam
živjeti. U miru. U prisutnosti. I prvi put u životu, više nisam išla kroz svijet
protiv sebe. Nego sa sobom.
Ako ste se prepoznali u ovim riječima znajte da niste same. Možda ne
moramo sve znati, imati ili riješiti. Možda je sasvim dovoljno da budemo.
Da udahnemo. I da si dopustimo živjeti bez forsiranja.
