Prvih devet mjeseci ove godine prošlo mi je upravo u tom pitanju:
‘Kaj je meni ovo trebalo?’
Je l’ meni zaista trebalo pisanje ovog plana?
Je l’ meni trebalo otvaranje ovog obrta?
Je l’ meni trebaju društvene mreže?
A možda, prvo ja trebam samoj sebi.
Kako to napraviti?
Neki dan, razmišljajući ‘kaj ja uopće radim’, sjetila sam se što sam učila klince dok sam radila u glazbenim školama.
Uspori
Nekako su svi mislili, ako sviraju brzo, brzo će to moći napraviti. Bolje da uzmem odmah cijelu skladbu nego dio po dio. Onda kreće frustracija, preplavljivanje, ja to ne mogu, meni ne ide i svi ostali klasici.
Ok, idemo polakše s manjim dijelom. Ide li sad? Ne? Uspori još više i skrati na još manje. Na taj način tražimo mjesto gdje učeniku ide. Od tog mjesta možemo graditi dalje.
Dobro, a zašto ja ne poslušam samu sebe?
Ponekad znam reći i nekaj pametno, a ovo je to. Zašto ne usporim? Gdje je to moje mjesto? Što ja mogu danas napraviti onak’ kak’ se spada? I koji mi je korak nakon toga? Što bi mi bilo dovoljno izazovno, a opet izvedivo?
Svjesno
Što si sad napravila? Jesi čula kako je ovo zvučalo? Gdje ti je bila ruka na ovom mjestu? Što ti piše, a što si ti odsvirala? Gdje ti je glava? O čemu razmišljaš? Što ti je pred očima?
Ako nisu na satu, pred tom ljestvicom, etidom, skladbom, ništa od toga. Kako ih dovesti ovdje i sada? S učenicima sam koristila pokret, igru, aktivni odmor i slušanje.
Pa zašto to ne koristim kad sam sama?
Slušanje – ako trebam nešto reći, imam li kome reći što god taj dan jest? Još važnije, imam li osobu koja će biti prisutna i zaista slušati što joj govorim? Imam! Zašto ih onda ne koristim? Zašto se vraćam u stare obrasce postojanja gdje sve moram sama, gdje sam previše i nebitna? Ne znam. Hoće to tako kada sumnjam u samu sebe.
Aktivni odmor, igra i pokret su u istom paketu. Misli bježe, maštam lude krajolike i događaje, krenem guglati nešto deseto – to je znak da je vrijeme za pokret. Istezanje, ples, masaža tijela, šetnja po stanu ili kratki krug oko zgrade… To me vraća u sada i ovdje. A provjetrena glava prisutnija je i lakše radi.
Samo nastavi dalje
Nakon mjeseci vježbanja, mjeseci proba i priprema dođe trenutak javnog nastupa! Dođe trenutak kad moramo stati pred ljude i pokazati se. To može biti strašan trenutak. Posebno ako te nitko, ni na kakav način nije pripremio za javni nastup. A najgore čega bi se učenici bojali su bile pogreške. Zato bismo vježbali kako se snaći u trenutku – kako nastaviti dalje.
Ako zaborave, smisli svoje, preskoči dio – nastavi dalje.
Ako napraviš grešku – nastavi dalje.
Ako se toliko spetljaš, stani, udahni, kreni ispočetka – i nastavi dalje.
Ako drugima dopuštam da griješe i da je to u redu, zašto to ne mogu dopustiti sama sebi?
Sve se vrtjelo oko pogrešaka. Pogrešku ne smiješ napraviti! Nakon nastupa, pogriješila sam tu, ovo nije bilo dobro, ovdje sam fulala. To nosim sa sobom i izvan violine. Pogrešno sam napisala, nisam se dobro izrazila, krivo sam osmislila. Uhvatim se kako stojim nad svime što je ‘bilo pogrešno’, toliko da ne vidim da postoji svijet izvan moje pogreške. Razmišljam o svemu u čemu mogu pogriješiti toliko da sam zaboravila uživati u tome što radim. Smišljam koji je pravilan način da snimim, da se predstavim, da ponudim, i zaboravim da imam priliku raditi to što volim.
Bojim se pogreške do te mjere da zaboravim imati povjerenje u sebe, u to što radim i da time donosim dobro ovom svijetu. Tada se događa zatvaranje, bolje da to ne radim, bolje se ne izlagati, i naravno ‘A kaj je meni ovo trebalo?’
E, pa… očito mi je trebalo.
