Jer kada vjerujemo sebi, život nam uzvrati povjerenjem.
Stigla nam je i nova godina, a prošla je bila – barem kako je ja osjećam – godina dubokog usklađivanja sa sobom. Godina u kojoj smo skidale slojeve neistine, tražile svoju autentičnost, oslobađale se i učile prihvaćati sebe baš onakve kakve jesmo.
Ipak, čak i kada znamo koji je naš put, često se dogodi da čim krenemo poduzimati konkretne korake, u nama se pojavi sumnja. Je li ovo stvarno ono što trebam napraviti? Hoće li mi to donijeti rezultate koje želim? Je li ovo zaista najbolji korak koji sada mogu napraviti?
U takvim trenucima dvoumljenja najbolje što možemo učiniti jest umiriti se. Osjetiti sebe, svoj dah, svoje tijelo. A ako to možemo napraviti u prirodi — još bolje. Kada se povežemo s prirodom, čiji smo i same dio, sve maske padnu. Postane jasno što je autentično i usklađeno s nama, a što je samo rezultat društvenih očekivanja, medija ili starih uvjerenja.
Ponekad je dovoljno položiti dlanove na stablo i napraviti nekoliko svjesnih udisaja i izdisaja, izmjenjujući energiju koja nas okružuje s energijom drveta. Drvo je uzemljeno. Ono kao da pročisti sve što nam ne pripada i tada možemo osjetiti blago širenje ili blagi otpor na samu pomisao na naš plan. Taj osjećaj često je najiskreniji pokazatelj u kojem se smjeru krećemo — nježan, ali vrlo jasan reality check.
I takav nam reality check danas stvarno treba. U svijetu umjetne inteligencije, filtriranih videa, slika i priča, u svijetu u kojem nas sa svih strana bombardiraju projekcije tuđih života — vrlo je lako izgubiti se i zaboraviti što je u svemu tome zaista naše.
No, čak i kada osjetimo tu jasnoću, čim se vratimo u svoju rutinu, u svoj ured ili dom, naše misli se često počnu vraćati na stare, utabane staze sumnje i preispitivanja. Jesam li dovoljno dobra? Hoće li ovo ikada uspjeti? Tko sam ja da to radim?
I tu se događa ona tiha, ali opasna stvar: te rečenice počnu zvučati kao činjenice. A nisu — samo su ponovljene toliko puta da smo im povjerovale.
Zato je važno čim primijetimo takvu misao zamijeniti je novom, našom mišlju. Rečenicom koja nas podržava. Možemo čak napraviti popis svega što želimo ostvariti i staviti ga na mjesto koje je samo nama vidljivo — i svakoga dana ga pročitati. I još važnije: osjetiti ga kao da je to već istina.
Jer ono što svakodnevno ponavljamo sebi, polako počinjemo živjeti. Misao postaje riječ, riječ postaje osjećaj, a osjećaj postaje energija iz koje djelujemo. A sve što radimo iz te energije ima veću vjerojatnost da se ostvari.
Na kraju krajeva, ne bismo nikada nekoj dragoj osobi rekle da je nesposobna, ružna ili da nikada neće uspjeti. Zašto onda to govorimo sebi? Često i bez da se pitamo odakle te misli uopće dolaze.
Zato, kada naša ideja prođe onaj unutarnji reality check, vrijeme je da je počnemo živjeti. Ne u potpunosti, ne odmah — nego kroz male geste i korake. Da ono što govorimo i što trenutno možda još nije istina, jednog dana postane istina.
Kako? Tako da počnemo vjerovati sebi.
Ako to još nije slučaj, tada je upravo sada vrijeme da izgradimo povjerenje. Gradimo ga tako da održimo obećanje koje damo sebi. Da stojimo iza svoje riječi. Da smo disciplinirane, ali i nježne prema sebi. Baš kao što bismo bile prema nekome koga volimo. I još više od toga.
Jer, priznali mi to sebi ili ne, mi najviše volimo sebe. I sve što radimo, radimo zbog sebe. I tako i treba biti. Jer koliko smo mi dobro — toliko i sve oko nas postaje bolje. To nije sebičnost; to je temelj svega što stvaramo.
Ova godina bit će godina ostvarivanja autentičnih ideja. Onoga što smo tijekom prošle godine razotkrile o sebi. I zato je sada pravi trenutak da pripremimo teren. Da pripremimo sebe. Da počnemo vjerovati sebi.
Jer kada vjerujemo sebi, život nam uzvrati povjerenjem.
