U zemlji u kojoj se sve mora povezati osim ključnih točaka: vizije, strategije i zdravog razuma.
Ako ste u Hrvatskoj pokušali otvoriti obrt, j.d.o.o. ili samo prodati jedan jedini kolač bez da
vas sustav tretira kao da krijumčarite polu-drago kamenje preko granice — svaka čast.
Preživjeli ste prvi krug gladiatorske arene zvane Fiskalizacija 2.0, digitalno čudo koje bi, u
teoriji, trebalo olakšati poslovanje, a u praksi… pa, natjerati vas da se bavite svime osim
posla.
Naravno, ideja zvuči elegantno: sve digitalno, sve moderno, sve jednostavno.
A onda otvoriš laptop i shvatiš da se od tebe očekuje da budeš i programer, i knjigovođa, i
pravni stručnjak, i malo vidovnjak , čisto da znaš što će biti sljedeća obveza koju će netko
“od sutra” uvesti.
Mlad poduzetnik? Divno, neka prvo samo odradi mali maraton: registracija, fiskalizacija, e-
računi, e-poslovanje, e-potpis, e-još-nešto, pa uključi i famozno “povezivanje” oko kojeg i
ozbiljni IT stručnjaci kažu: “Oprostite, što to točno znači?”
Sustav to zove “pojednostavljenje poslovanja”.
Mi to zovemo — administrativni crossfit bez pauze.
I dok se bavimo time… politički cirkus nastavlja turneju
O politici ne treba spominjati imena — prepoznaju se i bez toga.
To su ona ista ozbiljna lica koja govore:
“Građani to traže.”
“Mladi imaju apsolutno sve prilike.”
“Poduzetništvo nikad nije bilo jače.”
Čim to čuješ, znaš da je stvarnost negdje u sasvim drugom kvadrantu.
I dok se mi bavimo pravilnicima, negdje vani postoji figura koja uspijeva istovremeno
izazvati hajku, zbuniti vlastite savjetnike i natjerati cijelu naciju da se osjeća kao da gleda
reality show uživo. Svaki potez – predvidljiv ili potpuno izvan kontrole – postaje headline i
razbija sve standarde političke logike. Fascinantno je koliko se može prodati vlastita verzija
stvarnosti kad se zna igrati medijima, a potpuno ignorirati stručne analize.
Predstava traje godinama, epizode se ponavljaju, sezona se nastavlja, a mi smo vječna
publika bez mogućnosti povrata ulaznice. Burek-politika: stalno se vrti, mijenjaju se samo
komadi.
A onda — BTS i stvarni svijet koji funkcionira
I dok se mi kopamo po QR kodovima i pravilnicima, negdje vani svijet ide, lagano, glatko , i
brutalno učinkovito.
Primjer?
BTS objavi europski dio svjetske turneje.
Madrid — rasprodan u 40 minuta. Dva dana.
Pariz — isto.
München — naravno.
London — pa šta misliš. Bruxelles- ne treba se ponavljati…
Četiri europska stadiona, četiri ogromna grada, svaki po dvije večeri. SVE otišlo u 40minuta.
Bez dodatnih obrazaca.
Bez “povezivanja modula”.
Bez “pričekajte novu uputu”.
Samo stručni marketing, čista vizija i globalni standard.
I zato, kad se idući put pogubiš u šumi pravilnika, QR kodova i “novih obveza za poslovne
subjekte”, samo se sjeti: negdje tamo postoje ljudi koji u 40 minuta prodaju četiri europska
stadiona , svaki po dvije noći zaredom.
Možda bismo i mi mogli jednom… čisto iz fore…
naučiti osnovne zakone marketinga od BTS-a i cijele Južne Koreje, umjesto da uvodimo još
jednu verziju “povezivanja”, “podmodula” i “digitalne transformacije” koja samo zvuči kao
napredak.
Jer dok oni grade globalne standarde, mi se i dalje pitamo jesmo li ostali dio Balkana koji
pokušava uhvatiti svjetske trendove , ali s potpuno krivim adapterom.
