Postali smo ljubazni samo kad nam se isplati. I to zvuči grubo kad se napiše ovako direktno, ali ako malo pogledaš oko sebe nije daleko od istine. Ljubaznost je postala nešto što se pali i gasi, ovisno o danu, raspoloženju, količini stresa ili jednostavno tome koliko smo već umorni od svega.
Nekad je “dobar dan” bio refleks. Danas je ponekad luksuz. Nekad smo se zahvaljivali bez razmišljanja. Danas prvo procjenjujemo: je li ta osoba bila pristojna prema meni ili nije. Kao da smo svi postali mali računovodstveni uredi za emocije.
I ne znam kad se to točno dogodilo, ali negdje usput počeli smo normalizirati kratkoću,
oštrinu i nervozu. U trgovini, u prometu, u mailovima, u komentarima. Sve je nekako postalo
“na brzinu”, ali i “na rubu”.
Zanimljivo je kako svi još uvijek očekujemo razumijevanje od drugih, ali ga sve manje dajemo. Svi želimo da nas netko sasluša, ali sve kraće slušamo druge. Svi želimo poštovanje, ali ga sve češće uvjetujemo.
A najčudnije je to što smo se na to navikli.
Nekad me iznenadi kad mi netko bez razloga kaže “hvala” s onim stvarnim tonom, ne
automatskim. Ili kad netko zadrži vrata, ili pogleda u oči dok razgovara. Toliko je to postalo
rijetko da više ne prolazi nezapaženo.
I onda se zapitaš jesmo li mi postali grubi ili samo umorni?
Možda oboje.
Jer nije da ljudi više ne znaju biti dobri. Samo kao da više nemaju prostora za to. Sve se
mjeri vremenom, učinkom, rezultatima. Čak i strpljenje. Čak i osmijeh.
I tu negdje ljubaznost prvo nestane.
Ne zato što je netko odluči izbaciti iz života, nego zato što postane “nepotrebna”. Spora.
Neefikasna. Ne uklapa se u ritam dana.
Ali problem je što se to onda prelije svugdje.
Pa se pitam ako izgubimo male stvari poput “molim”, “hvala”, “izvoli”, što nam točno
ostane? Jer to nisu samo riječi. To su mali dokazi da još uvijek vidimo jedni druge.
Možda zvuči banalno, ali baš u tim sitnicama se vidi koliko smo još ljudi, a koliko smo postali
samo funkcije.
I možda zato danas toliko primjećujem male ljude. One koji još uvijek pitaju kako si, iako ne
moraju. Koji ne žure prekinuti razgovor. Koji ne glume da im je sve smetnja.
Jer ljubaznost nije slabost. Ona je odluka. I svaki dan je iznova biramo ili ne biramo.
I možda je vrijeme da je prestanemo tretirati kao nešto “usput”.
Jer svijet bez nje ne postaje samo brži.
Postaje i malo hladniji nego što bismo htjeli priznati.
