Nedavno sam, u sklopu psihoterapijske edukacije, prisustvovala raspravi koja mi još uvijek ne izlazi iz glave. Pitanje je bilo: hoće li nas terapeute zamijeniti ChatGPT? Tema je to koja sve više postaje dio naše svakodnevice, pogotovo nas koji posao kreiramo sami.
U ranije spomenutoj raspravi čuli su se različiti stavovi – od fascinacije (“on sve zna, on sve može!”) do potpune negacije. Slušala sam argumentaciju i nisam ništa rekla jer me tema odjednom preplavila, ali sam osvijestila da mi je jako važno i da osjećam odgovornost da o tome progovorim. Ne samo kao edukantica geštalta, već i kao osoba koja četiri godine ide na osobnu terapiju i zna razliku između verbalne podrške i stvarne prisutnosti.
Sve više istraživanja pokazuje da ljudi koriste chatbot alate kao podršku mentalnom zdravlju. Ujedno je i sve više pokazatelja da ta podrška može biti itekako štetna, iako postoje tvrdnje da su korisnici ponekad zadovoljniji tom nego stvarnom terapijom. Umjetna inteligencija dijeli dijagnoze, piše savjete, podržava, razumije, zvuči simpatično i humoristično. Ponekad izmisli pokoji podatak (pa se ispriča), ali koga briga – važno je da je odgovor brz i besplatan. Pretpostavljam da Chat GPT jednako dobro može glumiti da nam je partner ili majka i da bismo i tim igranjem uloge mogli biti zadovoljniji nego stvarnošću, ali što nam to govori o njemu? Imam dojam da nam je intuitivno potpuno jasno da nećemo ostaviti dijete na čuvanje „robotu” o kojem ne znamo ništa. Zašto bismo mu onda povjeravali svoje „unutarnje dijete”?
Za razliku od self-help knjige ili mental health aplikacije, sadržaj koji chatbot generira nitko prethodno ne pregleda. On jednostavno reproducira ono što na temelju podataka „zvuči“ kao dobar odgovor. Ne provjerava činjenice, ne snosi odgovornost, ne zna što je rizik. Ne zna prepoznati tanke metaforičke linije kroz koje netko traži podršku za nešto što nije dobro za njega ili može biti kobno, kao u slučaju tinejdžera koji je navodno počinio suicid nakon razgovora s ovakvim chatbotom.
Još je nešto vrlo važno – što sve dijelimo s ovakvim platformama? Sada se moj muž, stručnjak za zaštitu podataka i GDPR, zadovoljno smješka. Godinama mi govori da ne dijelim s tehnologijom ništa što ne bih htjela da bude javno dostupno. Isprva sam se na različite načine opirala toj ideji, ali što više razmišljam o tome i informiram se, vidim koliko je u pravu.
Koliko god Chat GPT djelovao kao osobni dnevnik ili povjerljiv sugovornik, on to nije. Sve što napišemo tamo može završiti bilo gdje – i ponekad zaista završi. U kakvom društvu živimo govore izvješća vezana uz stanje privatnosti u Americi odakle dolazi većina alata kojima se služimo. Ukratko, Američka vlada pojačava invazivni nadzor nad građanima, prateći osjetljive podatke poput mentalnog zdravlja, rodnog identiteta i političkih stavova. Trenutna administracija cilja legalne imigrante, sveučilišta i ranjive skupine poput osoba s autizmom. Tehnološke kompanije poput X-a, Mete i OpenAI-ja usko surađuju s vladom i prilagođavaju joj svoje politike. Chatbotovi potiču dijeljenje osjetljivih podataka koji često nisu zaštićeni šiframa, a vlada može pristupiti razgovorima bez naloga, što prijeti privatnosti i sigurnosti korisnika. No, to je tema koja zaslužuje posebnu pažnju. Za sada je dovoljno reći: ako nešto ne biste rekli svom šefu ili javno objavili na internetu, možda to ne biste trebali dijeliti ni s ChatGPT-om.
A Chat GPT kao kolega terapeut? U psihoterapiji koja se ne temelji na pukom nabrajanju psiholoških alata i simptoma, temelj rasta i ono što podržava promjenu je kontakt, živi odnos. Istraživanja pokazuju da uspjeh terapije najviše ovisi o povjerenju između terapeuta i klijenta. Ona mala pauza u razgovoru, pogled koji kaže „tu sam“, tišina koja nije prazna i ima svoju ulogu, sve su to stvari koje kolega Chat GPT ne može dati. Koliko god bio sofisticiran, on ne zna kad vam zadrhti glas. Ne vidi kad se nasmiješite da biste prikrili tugu. Ne zna tko ste.
Posebno je zabrinjavajuće što su ovakvi programi dizajnirani da nam idu ”niz dlaku” s ciljem da nas podrže. Ne kontriraju, ne suprostavljaju se. To je super kad tražite recept za kolač, ali u terapiji? Za osobni rast i razvoj treba nam upravo suprotno – zdrava frustracija koja pokreće promjenu. To ne podrazumijeva nužno bol, nego nekog tko vidi gdje zapinjemo i ne ide s nama u iluziju da je sve ok. Organizam se intuitivno opire promjeni. Želimo raditi na sebi na način da se mijenjaju okolnosti, ali psihoterapija s razlogom ne funkcionira tako.
Ako vas chatbot stalno uvjerava da ste super i nemate problema – možda vas zapravo podržava u obrascima koji vam štete. A to onda više nije podrška, nego tiha sabotaža.
Nadam se da ovaj tekst ne zvuči kao da Chat GPT i ja nismo dobri suradnici. Dapače, često se susrećemo, samo mi je važno podsjećati se gdje prestaju njegove granice. Mislim da je on snažan i koristan ALAT. U pisanju, učenju, samorefleksiji. Pomogao mi je uštedjeti vrijeme i kod strukturiranja ovog teksta. Ali – nikad nisam izašla iz razgovora s njim osjećajući se viđeno.
Može nas podsjetiti na neku tehniku disanja, dati nam strukturu dnevnika, čak i suptilno natuknuti da možda previše radimo. Ali ne može nas vidjeti, ne može s nama šutjeti kad nam je teško. Ne može nam ponuditi ono najljudskije – stvaran odnos.
Zanimljivo, prije koji dan sam u knjizi o depresiji koja je pisana mnogo prije nastanka ovog problema pročitala sljedeće: ”Djeca generacije koja je osjećala entuzijazam zbog razvoja tehnologije, danas žive bez njegujućih, sigurnih odnosa, u svijetu gdje je tehnologija postala nova vrsta antropologijskog koda. Kada mladi osjete životno uzbuđenje, potraže odrasle, ali ih ne nalaze. Onda se okreću onome tko je uvijek prisutan, internetu, ocu svih znanja. Nijedan odnos ne podržava uzbuđenje kontakta i ono se pretvara u anksioznost što dovodi do samoozljeđivanja, ranog stupanja u seksualne odnose i drugih štetnih ponašanja. Ovo su sve pokazatelji koji ukazuju na potrebu da se dođe u kontakt s nekim, da se osjeti nekog, da se osjeti svoje tijelo kako bismo znali da postojimo.” (Francesetti, 2015).
U vremenu kad se sve više okrećemo ekranima, ljudski kontakt nam je postao zadnja linija obrane.
