Prije točno 2 mjeseca prijavila sam se da pišem na BYOB blogu. Ide mi pisanje, volim pisati, dobila sam pozitivne komentare na neke svoje zapise, a imam i odličnu ideju – pisat ću o neuspjesima! Ali ne ono, kako su oni sastavni dio života, druga strana uspjeha, trenutak za učenje (što sve zaista i je, no o tom potom), nego onaj moment kada vidiš da je propalo i krenu navirati rečenice poput:
‘Opet sam zeznula.’
‘Što ja to uopće radim?’
‘Ajme, ne mogu…’
‘Kako sam glupa!’
‘Je li moguće da sam ovoliko nesposobna?!’
‘Ne znam, ovo je strašno, nikad neću uspjeti.’
Onaj moment kada napraviš ravnocrtni pad u vlastitu nevrijednost. Nakon kojeg može slijediti svašta: kolaps, odustajanje, preuzimanje uloge žrtve, puzanje van, a pitam se postoji li ponekad i užitak u tome jer si na taj način potvrđujem da sam glupa, nesposobna i nema smisla truditi se kada ionako neću uspjeti?
Kakve to veze ima s mojim prijavljivanjem da pišem za BYOB blog? Kada sam danas pročitala mail gdje nas mole da javimo želimo li sudjelovati u pisanju, a ako nećemo i to je u redu, samo će ukloniti naš profil… Krenulo je:
‘Opet nisi ništa napravila,nedosljedna si, neodlučna,
ništa ne radiš po cijele dane,
ne možeš ni blog napisati.’
‘Tko bi tebe čitao?’
Te rečenice osjećam u tijelu, kao da neka nevidljiva ruka dođe s oštricom premazanom sramom i razreže me dužinom prsa, jer još jednom nisam uspjela. Post-it na zidu podsjeća me na blog već 2 mjeseca, 3 započeta članka stoje uredno spremljena u folderu – nisam uspjela. U ovako nekom bazičnom, najobičnijem zadatku za koji sam se sama prijavila – ništa ne završavam, nisam uspjela. Možda da im jednostavno napišem da neću sudjelovati – jer ionako nisam uspjela.
Sada, nakon par sati, sjedim za kompjuterom, svaku rečenicu prepravljam 8 puta, za svaki paragraf mi treba 10 minuta, zar još nisam ni na 400 riječi, pa kako je to moguće?! Ali, ne želim da ovo bude još jedan propali projekt, još jedan što bi bilo kad bi bilo, još jedan predani neuspjeh.
‘Ajme, ne mogu…’
Razumijem da se bojiš, razumijem da je strašno izložiti se svim ljudima, ali ne buš se pomakla s mjesta, ako to ne napraviš.
‘Ali, tko će to čitati? Hoće li to uopće odobriti?’
Čitat će oni kojima se sviđa i nemoguće je da se nikome neće svidjeti što si napisala. A hoće li odobriti? Ako neće, popravit ćeš. Nije prvi put da popravljaš!
‘Nisam napisala nijedan konkretan savjet.’
Ovo je tvoje iskustvo. Ako je to ono što sada možeš ponuditi – to je dovoljno dobro.
Ovakve razgovore vodim na dnevnoj bazi, u vezi svega. Svojih objava na Instagramu, prijedloga programa za radionice, pokušaja da budem poduzetnica. Pokušaj je dobra riječ. Neki upale, neki ne upale. I više se ne želim definirati prema onima koji nisu upalili ili prema onima koji se nisu ni dogodili jer sam se bojala da neće upaliti. Stoga… Promijeni pristup. Napiši blog, stavi ga u Wordpress i klikni Pending approval. Zagrli sve ove rečenice i onu koja ih je izgovorila. Veliki korak za mene, mali za čovječanstvo?
Za kraj, mudrost na koju se vraćam često, a koju je rekla Brené Brown:
Embrace the suck.
