Jesmo li zaboravili osjećati? Ova priča o tišini, otuđenosti i potrebi za povezanošću podsjeća nas na ono što nas čini ljudima. U svijetu bez doticaja, jedan iskren zagrljaj ili topla riječ mogu postati spas. Ponekad se pitam kad su ljudi prestali mariti? Ne govorim o katastrofama, ratovima i krupnim tragedijama. Govorim o svakodnevici. O tome kad nekoga boli, a nitko ne pita zašto. Kad tišina traje predugo, a nitko ne kuca na vrata. Kad se netko izgubi i nitko to ne primjeti.
U modernom društvu punom sadržaja i praznih poruka, empatična prisutnost postala je rijetkost. Nekad smo osjećali. Sada samo reagiramo. Nekad smo se zvali. Sada šaljemo poruke. Nekad smo grlili. Sada izbjegavamo kontakt.
Emocionalna otupjelost: tihi neprijatelj modernog čovjeka Živimo usred krize empatije.
Zatrpani informacijama, postali smo otporni na emocije i tuđe i vlastite. Lakše je ne osjećati. Lakše je ne pitati. Kada netko kaže tu sam za tebe , često to znači:
Imam 10 sekundi da ti pošaljem srce.
Ali istinska podrška nije brza. Ona je tiha, postojana i stvarna. Zašto ljudi više ne mare? Zato što nas je svijet naučio da osjećaji usporavaju, da guše da se ne mogu nositi s njima.
Ne mogu se nositi s vlastitim osjećajima a onda su tu još nečiji tuđi. Zato što je emocionalna ranjivost postala slabost. Zato što nas digitalna svakodnevica uvjerava da nismo dužni nikome ništa osim sebi.
Ali istina je drugačija
Svi mi trebamo nekoga. Trebamo doticaj. Pogled. Toplu riječ. Zagrljaj. Prisutnost. Dodir.Ne lajkanje. Ne story. Moć zagrljaja i toplih riječi.
Jednom davno, u jednom od mojih najtežih razdoblja, nisam trebala savjet. Nisam trebala motivacijski govor. Trebala sam zagrljaj. Ne onaj brzinski, usputni. Već onaj pravi. Koji kaže: Vidim te. Osjećam te. Ne idem nigdje. Taj zagrljaj me izvukao. Podsjetio me da vrijedim. Podsjetio me da nisam sama. To je snaga dobrote. To je moć pažnje. To je ono što nedostaje našem svijetu.
Ljudska povezanost: najvažniji offline resurs.
U doba algoritama i umjetne inteligencije, ono što nas još uvijek čini ljudima nije znanje već osjećaj. Ljudska povezanost nije luksuz. Ona je potreba.
Bez nje se gasimo. Bez nje postajemo funkcije. Bez nje prestajemo biti ljudi.
Već smo sada na pola roboti koji samo obavljaju zadatak. Nema više vrtnih zabava bez mobitela. Nema više ničega bez mobitela.
A mobitel nema emocije. I sve te slike su samo slike, a osjećaji su ono što nosimo sa sobom.
Ljudska povezanost: najvažniji offline resurs. Jer bez nje, sve postaje tišina u punoj sobi. Prisutnost bez prisutnosti.
A ono što nas spašava nisu alati, nego zagrljaji. Pogledi.
Pripadnost.To što znamo jedno drugo prepoznati u gužvi. To što znamo kada je nečije dobro sam zapravo tihi poziv u pomoć.
Jer biti čovjek nikad nije bilo pitanje moći, već mogućnosti da budemo tu istinski, ranjivo, bez filtera.
U svijetu gdje se sve bilježi, istinska revolucija je osjećati. I ostati čovjek.
I zato TI
Ti budi ona/on koja/i još uvijek mari. Možda si i ti prestala osjećati.
Možda si bila ranjena.
Umorna. Iznevjerena.
Ali ako još uvijek u tebi postoji nježnost njeguj je Jer kad svijet postane hladan, tvoja toplina može biti razlog nečijeg opstanka.
Jedna poruka. Jedan pogled. Jedna riječ: Tu sam. U svijetu u kojem nitko ne mari ti budi ona koja još uvijek mari.
#ljubav #zagrljaj #kindness #budimodobri
