Ona noć kad sjediš sama sa sobom, u potpunom miru, i pitaš se: “Je li sve ovo dovoljno? Vrijedi li? Jesam li dovoljna? Hoću li ikada biti dovoljna?”
To su pitanja koja ne dolaze izvana. Ona rastu iznutra, iz nas samih, jer mi smo ti koji gradimo nevidljive ljestve, i mi smo ti koji se lomimo dok ih pokušavamo dosegnuti.
Uspoređujemo se s prijateljicama, kolegicama, ženama na Instagramu – bez da znamo njihovu stvarnu priču. Težimo savršenstvu, koje je možda samo iluzija. Učimo da moramo biti najbolje u svemu: u poslu, u znanju, u majčinstvu, u izgledu. Ako nismo savršene u svemu, nismo vrijedne. Ako nismo uvijek vedre, nasmijane i sposobne, kao da nismo dobre. Tu počinje pad.
Loveći savršenstvo, završimo u iscrpljenosti, praznini i sumnji. Uspoređujemo se sa slikama, s tuđim trenucima koje ne poznajemo dovoljno da bismo im vjerovale, a pritom zaboravimo jedno: naš vlastiti život. Zaboravimo svoje vrijednosti. Više ne znamo što mi volimo, što nas čini sretnima. Kopirajući tuđe ideale, gubimo kontakt sa sobom.
Dugo sam se gubila u prikazivanju savršenstva. Mislila sam, ako sve bude točno kako sam zamislila – tada ću biti dovoljno dobra.
No, jesam li bila? Jesam li osjetila mir?
Ne. Osjetila sam prazninu. I tek kad sam pala, kad je to savršenstvo puklo, počela sam uviđati istinu: pravo savršenstvo je u nesavršenosti.
Savršenstvo je u tome da se znamo nositi s malim nedaćama. S dječjim ispadima, s umorom, s vlastitim slabostima i s vlastitim ludilom. Budimo iskrene sve smo ponekad malo…lude.
Ponekad kad gledam žene oko sebe, pitam se: Smijemo li stati? Smijemo li odustati kad je teško?
Sve se mjeri uspjehom, ciljevima, napretkom i pričama koje pričamo drugima. Danas su sve priče jako uspješne pa se lako izgubimo u tom moru uspjeha.
Često sam sjedila pored prijateljica koje bi mi rado, s uvjerenjem, objasnile kako one “nikad ne bi” otišle na edukaciju na koju ja idem, kako one “nikad ne bi” tolerirale svojoj djeci ono što ja toleriram. Kako one “nikad ne bi”…
No, ne i ne trebaju. One nisu ja. Ni ja ne trebam više slušati što one nikad ne bi. Svatko od nas odabire za sebe.
Prava vrijednost nije u tome da budemo sve žene svijeta odjednom. Prava vrijednost je u tome da budemo svoje i da nam to bude dovoljno.
I još nešto… jednog dana nas više neće biti. Ne znamo kad će se to dogoditi, ali dogodit će se. Kad to stvarno prihvatimo, počnemo živjeti drugačije. Prestanemo se opterećivati svime što “još trebamo”, “još moramo”, “još nismo”. Shvatimo da neke faze u životu nisu vječne, i da nije svaka faza teška jer smo slabe već zato što je takva faza.
Kao mala, čuvala sam parfeme za posebne prilike. Godinama su stajali na polici, zatvoreni, “za pravi trenutak”.
Nakon pet godina, kad sam ih napokon otvorila, parfemi su ishlapjeli. Više nisu mirisali.
Tada sam naučila: ne čuvajmo stvari za pravi trenutak. Pravi trenutak je sada. To gdje jesmo, da smo žive, da osjećamo, da mislimo, da se smijemo – to je pravi trenutak.
Ne moramo imati sve odgovore danas. Ne moramo biti najbolje svaki dan. Dovoljno je da se trudimo.
