Početak godine često je vrijeme kada razmišljamo koju edukaciju upisati ili kojeg mentora izabrati. To je razdoblje novih odluka, ulaganja u sebe i želje za promjenom. Ako si i ti u toj fazi, možda će ti moje iskustvo pomoći da zastaneš i pogledaš malo dublje — ne samo što biraš, nego iz kojeg mjesta biraš.
Kada danas pogledam unatrag, jasno vidim da su najskuplje odluke koje sam donosila bile one donesene iz krivog mjesta. Da, koštale su me novca — ponekad i nekoliko tisuća eura — ali to zapravo nije bio najveći gubitak. Ono što me boljelo puno više bilo je vrijeme koje sam provela na “krivom” mjestu. Vrijeme bez stvarnih pomaka, bez integracije, bez osjećaja da sam bliže svojim ciljevima.
Rezultati koji nisu dolazili dodatno su pojačavali frustraciju. Ovdje mi je jako važno istaknuti: problem nije bio u mentorima ili programima. Često su to bili ljudi koji su iznimno stručni i znaju svoj posao. Problem je bio u tome što to u tom trenutku nije bilo ono što je meni stvarno trebalo — i što sam tu istinu ignorirala.
Zato s tobom dijelim tri glavna razloga zbog kojih sam ulazila u edukacije i mentorstva koja su me koštala novca, vremena i unutarnjeg mira.
1. Slijeđenje drugih umjesto slušanja sebe
Na početku svog osobnog i poslovnog razvoja imala sam snažno uvjerenje da svi drugi znaju bolje od mene. Kao mala naučila sam biti dobra i poslušna djevojčica — ona koja sluša, prilagođava se i ne propituje previše. Taj obrazac sam nesvjesno ponijela i u odrasli život.
Slušala sam mentore, autoritete i tuđa iskustva, dok sam vlastiti unutarnji glas stavljala na zadnje mjesto. Vjerovala sam da su drugi pametniji, mudriji i iskusniji, pa sam zaključivala da oni sigurno znaju što je najbolje za mene.
S vremenom sam shvatila da što više ignoriramo sebe, to se više udaljavamo od vlastite istine. A odluke donesene iz tog mjesta rijetko nas vode tamo gdje zapravo želimo i trebamo biti.
2. Strah da ću propustiti pravu informaciju
Drugi snažan pokretač mojih odluka bio je strah od propuštanja. Ulazila bih iz edukacije u edukaciju u potrazi za onom “jednom informacijom” koja će promijeniti sve. U pozadini tog straha krila se dublja želja — da me netko spasi, da netko drugi ima odgovor koji ja sama još nisam pronašla.
Um je bio preglasan, stalno je tražio još: još znanja, još sigurnosti, još potvrde. Tijelo je, s druge strane, bilo zanemareno i nepovjerljivo. Nisam znala kako ga slušati niti sam vjerovala njegovim signalima.
A spasenje nikada nije došlo. Umjesto toga, ostajalo je sve manje prostora za integraciju. Bez vremena da zastanem, osjetim i primijenim naučeno, moj se rast nije ubrzavao — nego usporavao. Tek kasnije sam shvatila da kontinuirano traženje izvana često prikriva duboku nepovezanost iznutra.
3. Potreba za pripadanjem
Treći razlog bio je tiši, ali jednako snažan — želja za pripadanjem. Iako bih osjećala da određeni program ili mentor u tom trenutku ne mogu dati ono što mi treba, ostajala bih zbog osjećaja zajednice. Željela sam pripadati, biti dio nečega, ne ispasti.
Nakon nekog vremena javljao se osjećaj ogorčenosti jer se ništa nije mijenjalo. I pritom nisam krivila mentore. Duboko u sebi znala sam da sam odluku donijela iz krivog mjesta, ignorirajući ono što sam već tada osjećala.
Prepoznaješ li se u nekoj od ovih situacija?
Povratak sebi kao najvažnija odluka
Danas donosim odluke drugačije. Prije nego što kažem “da”, pitam se: iz kojeg mjesta donosim ovu odluku? Ponekad odgovor dođe odmah, kroz osjećaj u tijelu. Ponekad je potrebno vrijeme, tišina i propitivanje dok ne dođem do jasnoće.
U tome mi je puno pomoglo utišavanje uma i ponovno povezivanje s tijelom, ali i svjesna odluka da moje mišljenje i moj unutarnji glas postanu prioritet. Naučila sam da staloženost iz kojeg proizlazi moja jasnoća nije nešto što se može forsirati. Ona dolazi kada prestanemo izdavati sebe.
Danas ne radim sa ženama da postanu staložene. Radim s njima da se vrate sebi.
Staloženost je posljedica, a ne cilj.
Upravo je to srž mog rada 1:1 — prostor u kojem se ambiciozne poduzetnice vraćaju sebi, uče ponovno slušati svoje tijelo, utišavati preglasan um i donositi odluke iz unutarnje jasnoće, a ne iz straha, navike ili potrebe za tuđim odobravanjem.
Ako si i ti žena koja je cijeli život slušala druge, bila “dobra” i odgovorna, a sada osjeća da se izgubila negdje putem — znaj da s tobom ništa nije pogrešno. Možda je samo vrijeme da napokon poslušaš sebe.
Kada sljedeći put budeš birala edukaciju, program ili mentora, zastani i pitaj se: iz kojeg mjesta odlučujem?
Koji god odgovor da dođe, dobar je odgovor. Nemoj ga prosuđivati. On ti daje priliku za svjesniji odabir — onaj koji je više u skladu s tobom, tvojim tijelom i tvojom istinom.
