Moje ime je Lea Ivančić Žic, gestalt psihoterapeutkinja, logopedinja i integrativni coach za neurorazličite odrasle, sa specijalnim interesom za ADHD i autizam u odrasloj dobi. Uz to sam i sama osoba s dijagnosticiranim ADHD-om (i samoprepoznatim autističnim crtama), što znači da većinu onoga o čemu radim – i živim. Nakon 8 godina logopedskog rada s djecom i roditeljima, okrenula sam se odraslima koji, baš poput mene, dugo nisu imali ime za ono što osjećaju i kako funkcioniraju.
Tvoj put te doveo i do knjige o ADHD-u i autizmu kod odraslih. Što te potaknulo na to i što si kroz taj proces naučila o sebi?
Potaknula me kombinacija osobne potrebe za razumijevanjem i profesionalne frustracije zbog nedostatka literature na hrvatskom jeziku koja spaja znanstveno, terapeutsko, ali i osobno iz ženske perspektive. Htjela sam napisati knjigu kakvu bih i sama voljela da sam imala puno prije svoje dijagnoze potvrđene s tek 30 godina.
Kroz pisanje sam naučila da ne pišem samo knjigu – već ponovno slažem samu sebe, sloj po sloj. Učila sam kako da uvažim vlastiti tempo, kako da prestanem udovoljavati samo “akademskom glasu“ u glavi i napišem ono što stvarno želim reći, na jeziku koji razumiju i ljudi – ne samo stručnjaci.
Koje najveće predrasude o ADHD-u i autizmu u odrasloj dobi i dalje susrećeš i kako im se suprotstavljaš?
Jedna od najvećih je da su to “dječji poremećaji” koji nestaju s godinama – ili da se “pravi” autizam i ADHD lako prepoznaju jer su ekstremni.
Također, u struci često viđam pogrešne dijagnoze koje opisuju samo posljedice života s neprepoznatom neurorazličitošću (anksioznost i depresija) ili pak poistovjećivanje s poremećajima ličnosti (najčešće granični i shizotipni poremećaj). Realnost je često mnogo suptilnija i zamaskiranija, pogotovo kod žena.
Suprotstavljam im se kroz edukaciju, normalizaciju svakodnevnih iskustava klijentica i otvoreno dijeljenje vlastite priče – jer vjerujem da autentičnost razoružava mitove.
Kako izgleda tvoj “autentični ritam” u poslu i životu? Koje si granice morala naučiti postaviti da bi ga zaštitila?
Moj ritam uključuje intenzivne kreativne faze, ali i povlačenje u šutnju kad mi je previše. Radim četiri dana tjedno, a peti dan je rezerviran za integraciju, prirodu, zbor, crtanje ili doslovno ležanje. Svakih par sati mijenjam dinamiku rada i vrste aktivnosti i pravim češće pauze.
Najvažnija granica koju sam naučila postaviti je – da ne moram biti dostupna svima sad i odmah. I da ništa nije toliko hitno da vrijedi moje zdravlje. Volim se zezati „nije hitno, nego se netko kasno sjetio“.
Radiš često i sa ženama u burnoutu. Koji su prvi znakovi da je žena na putu prema burnoutu i kako ih može prepoznati na vrijeme?
Prvi znakovi kod neurotipične populacije su često emocionalni: osjećaj cinizma, otuđenosti, nedostatka smisla. Slijede fizički – kronični umor koji ne prolazi ni nakon odmora. I na kraju, smanjena sposobnost koncentracije i preosjetljivost na “male stvari”.
No, kod neurodivergentnih osoba simptomi mogu izgledati drugačije:
- Maskiranje umora i iscrpljenosti – možeš izgledati „funkcionalno“ izvana, dok se iznutra raspadaš.
- Hiperfokus na posao ili obaveze – umjesto da postaneš manje produktivna, možeš upasti u zamku još intenzivnijeg rada.
- Povećana osjetljivost na podražaje – zvukovi, svjetla i socijalna interakcija postaju nepodnošljivi.
- Iznenadni pad u shutdown ili meltdowns – nakon što tijelo više ne može održavati preopterećenje, dolazi do totalnog kraha.
- Neprimijećeni burnout – zbog povijesnog navikavanja na konstantni stres, mnogi neurodivergentni ljudi ne prepoznaju da su već dugo u burnoutu.
Mnogi ne znaju da postoji 12 faza burnouta. A to su:
1. Pretjerana potreba za dokazivanjem- Radiš više i jače kako bi pokazala da si sposobna i vrijedna.
2. Pojačana angažiranost – Preuzimaš dodatne zadatke i odgovornosti, ignorirajući vlastite granice.
3. Zanemarivanje vlastitih potreba – San, prehrana i opuštanje postaju nebitni u usporedbi s radnim obavezama.
4. Potiskivanje problema – Ignoriraš znakove umora i stresa jer misliš da će proći sami od sebe.
5. Promjena vrijednosti – Aktivnosti koje su ti nekad bile važne (hobiji, odnosi) sada su u drugom planu.
6. Poricanje problema – Osjećaš da te drugi ne razumiju i frustrira te situacija.
7. Povlačenje iz društva – Izbjegavaš ljude jer ti sve postaje previše iscrpljujuće.
8. Promjene u ponašanju – Reagiraš burno na sitnice, tvoj prag tolerancije je smanjen.
9. Depersonalizacija – Osjećaš se odvojeno od sebe i sve ti postaje mehaničko.
10. Osjećaj praznine i anksioznosti – Tražiš brza rješenja (prejedanje, bingeanje serija), ali ništa ne pomaže dugoročno.
11. Osjećaj bespomoćnosti – Iscrpljena si, nemaš motivacije i ne vidiš izlaz.
12. Kolaps – fizički ili mentalni – Tvoje tijelo se pobunilo: glavobolje, nesanica, oslabljen imunitet.
Zašto je toliko teško ženama dopustiti sebi odmor bez osjećaja krivnje i kako ti pomažeš svojim klijenticama da to promijene?
Zato što nas društvo uči da je naša vrijednost vezana za produktivnost – a odmor nikome “ne koristi”. Moje klijentice učim da odmor nije nagrada za iscrpljenost i nije nešto što se „zaslužuje“, već temelj za jasnoću, prisutnost i kreativnost.
Dodatni faktor koji doprinosi priči su perfekcionizam i osjećaj krivnje da stanu dok „nije sve gotovo“.
Kroz rad razvijamo “unutarnji sustav dozvole” – onu toplu, čvrstu unutarnju figuru koja kaže: “Smiješ odmoriti. Nisi manje vrijedna ako nisi korisna. U redu je odmoriti i prije nego je sve završeno s check liste.”
Kako ženama koje “žive da bi radile” pomoći da posao stave u službu života i što to konkretno znači u praksi?
Čest je izazov što moje klijentice poduzetnice zaista obožavaju to što rade i ne stvore prostor da ih vesele i aktivnosti i odnosi koji nisu direktno povezani s poslom. Netko tko je kroz cijelo školovanje bio isključivan i izoliran nije stvorio dojam da je slobodno vrijeme – zabavno vrijeme.
U praksi to znači redefinirati život i uspjeh: nije više stvar samo u prihodima, učinku i doprinosu drugima, već u održivosti, osobnom zadovoljstvu i prostoru za život između sastanaka i klijenata.
Radimo na reorganizaciji dana, jasnijim prioritetima i osobnim vrijednostima i učenju da “dovoljno dobro” nije isto što i “neuspjeh”. To često znači manje multitaskanja, više prisutnosti – i više spontanog plesa u pidžami.
Često žene s ADHD-om i autističnim crtama misle da su “previše” ili “neposložene”. Koji je tvoj savjet kako iz toga izaći?
Prvo: prestani se uspoređivati s ljudima (općenito) koji igraju drugačiju igru na drugačijem terenu. Tuđi tempo je tuđi, ti trčiš svoju trku, nema utrke, nigdje ne kasniš. Otprati profile koji te trigeriraju.
Drugo: upoznaj svoju “neposloženost” kao jezik koji tvoj mozak koristi da ti nešto kaže. Možda ti kaže da si se previše natrpala projektima i obavezama. Možda da ti treba više bivanja u prirodi bez aktivnosti. Možda da se tjeraš raditi nešto što uopće nije u skladu s tobom, tvojim kapacitetima i vrijednostima.
I treće – pronađi svoj sistem, svoj tempo, svoju logiku. “Kaos” često krije genijalnost koju još nisi prevela na svoj jezik. A čak i da ne, imaš pravo biti „(ne)obična“ na svoj način.
Koliko ti pomaže to što i sama imaš ADHD i autistične crte u radu s klijenticama? Osjećaš li da te to čini autentičnijom?
Nevjerojatno pomaže. Ne samo zato što bolje razumijem, već i zato što mogu vidjeti njihove “neurednosti” bez prosuđivanja.
Ne moram i ne volim glumiti neutralnu stručnjakinju. Ja sam ljudska. S iskustvom. I s dušom.
Također, zbog dvostruke empatije i snažnog asocijativnog mišljenja, puno brže osjetim i iščitam neke blokade i kombiniram različite pravce i pristupe na licu mjesta kako bih podržala klijentice.
Koje alate, navike ili rituale preporučuješ ženama s ADHD-om da bi se bolje razumjele i podržale?
– Body-doubling (rad u prisutnosti druge osobe)
– Rutina koja je fleksibilna, ali jasna
– “Check-in” sa sobom tri puta dnevno (kako sam, jesam li gladna/žedna/umorna, što mi treba?)
– Vizualni podsjetnici i rasporedi
– Džepni rituali: 2-minutno disanje ili skakanje/pokret, mind dump lista za taskove, meka dekica, slušalice i podcast koji te ne napada. A može i uvijek ista feel good serija na repeat.
– San, boravak u prirodi, tjelovježba kao prioritet, ne opcija
Koja je tvoja najveća želja ili misija?
Stvoriti prostor u kojem se neurorazličite žene ne moraju “popravljati” da bi bile voljene, priznate i uspješne.
Želim im pomoći da se vrate sebi – prije nego što su počele glumiti da su netko drugi.
Kako bi izgledao svijet u kojem je neurodivergentnost prihvaćena kao snaga, a ne mana?
U tom svijetu ne pitamo djecu “što želiš biti kad narasteš?” nego “što ti zvuči zabavno raditi DANAS?”.
Zaposlenici imaju tihe prostore, fleksibilno radno vrijeme i nadređene koji znaju prilagoditi očekivanja od djelatnika koji rade u naletima energije.
Roditelji znaju da impulzivnost i postavljanje pitanja za pojašnjenje nisu “bezobrazluk”. I svi znaju da “preosjetljivost” znači duboka empatija, a ne „razmaženost“.
U takvom svijetu puno bi se više bavilo manjinama, ugroženim skupinama i radilo na zajedništvu i podršci, a ne na materijalizmu i blještavilu.
I za kraj, gdje te mogu pronaći osobe zainteresirane za tvoje usluge?
Na Instagramu @auadhd.psychotherapy.lea, Linkedinu, YouTube kanalu, na web stranici www.leaivaniciczic.com i uskoro – između korica moje knjige „Stani, diši. Pusti, pleši – Kako (pre)živjeti neurorazličitost“.
