Refleksija o ljetu koje je upravo završilo i o uspomenama koje nosimo sa sobom.
Otišlo je ljeto koje se više nikada neće ponoviti. Ovo koje nam je iskliznulo kroz prste poput
toplog pijeska nemoguće je zadržati da traje stalno,a nemoguće ga je zaboraviti.
Zbirka zalazaka sunca koje nismo fotografirali, poruka koje nismo poslali i planova koji su se
rastopili u vrućini.
Svako ljeto djeluje beskrajno dok ne završi.
A onda se jednog jutra probudiš i shvatiš svjetlo se promijenilo, zrak više ne miriše na more nego na početke, i svijet ide dalje bez da te pita jesi li spreman.
Ovo ljeto nije bilo savršeno. Bilo je stvarno. Donijelo je nedovršene priče, neplanirane
oproštaje, tihe tuge i pitanja bez odgovora.
Ali donijelo je i one dragocjene, neponovljive trenutke koji se zauvijek urežu u srce.
Trenutke kada smo se smijali dok nas je boljelo lice.
Kad smo sjedili uz more i šutjeli, ali osjećali sve.
Bilo je to ljeto u kojem smo naučili da radost i tuga često dolaze zajedno.
Da se najveće sreće kriju u sitnicama: u mirisu kože nakon sunca, u šalici kave ispijenoj uz
prvi povjetarac, u nekom pogledu koji je trajao sekundu duže.
Ljeto u kojem smo, možda nesvjesno, postali malo nježniji prema sebi.
Možda nas je upravo ovo ljeto naučilo da ne traje svaka povezanost, ali svaka ima značenje.
Da je u redu pustiti ono što je moralo otići, jer u tišini koja ostane rađa se novi mir.
Da ponekad iscjeljenje izgleda kao smijeh koji se pojavi nakon suza, ili kao trenutak kad
shvatiš da si sretan bez nekog posebnog razloga.
I zato, unatoč svemu, ovo je bilo ljeto za pamćenje.
Ljeto koje nas je naučilo da život nije niz savršenih dana, nego zbir malih čuda koja se
dogode kad im dopustimo. Ljeto u kojem smo rasli, voljeli, gubili i pronalazili.
Ljeto u kojem smo disali punim plućima, makar na trenutke.
Ako ovo čitaš, možda je i tvoje ljeto bilo poput moga pomalo neuredno, pomalo čarobno,
puno smijeha, čežnje i zahvalnosti.
Možda i ti danas osjećaš tu nježnu tugu dok shvaćaš da je završilo ali i tihi ponos jer si ga
doživio do kraja, srcem.
Ostaju uspomene…
A možda je baš u tome njegova ljepota što i ne mora. Jer čak i dok blijedi, ono još živi u
nama u osmijesima, u uspomenama i u načinu na koji nastavljamo voljeti svijet oko sebe.
