U prošlom članku dotaknula sam se teme talenta, što on može, ali i ne mora značiti violinistima.
Danas se dotičem slavne i popularne rečenice:
‘Nemam sluha.’
Ono što me najviše dotiče u toj rečenici je način na koji ju ljudi najčešće izgovaraju. Odmahuju glavom kao u strahu, posprdno se obrate samom sebi ili pognu glavu i potiho to izgovore. Ponekad vidim žalost, ponekad i sram. Onda se sjetim one ‘Glazba je zvonka radost.’ Možda baš i ne svaki put.
Ajmo i ovaj mit razmrsiti
Za početak te želim pitati – kako je to postala tvoja istina? Pjevaš, pa zaključuješ da to ne zvuči dobro? A kako čuješ da ne zvuči dobro? Onda možda ipak imaš nešto sluha? 🤯
‘Nemam sluha.’ je tuđe uvjerenje. Ono nema veze s tobom. Kao dijete nisi razmišljala, samo si pjevala, plesala i kretala se. Onda je netko rekao da prestaneš dovoljno puta da zaključiš kako ti ne ide i da, fakat je bolje da prestanem. Ili si možda odrastala s ljudima koji su sami za sebe mislili da nemaju sluha, pa eto nemaš ni ti. Mnogo je tu mogućnosti, što i kako je bilo. Ovdje mi je samo bitno da shvatiš
‘Nemam sluha’ nije tvoje.
Repetitio est mater studiorum, stoga još jednom – to je rečenica koju si samo počela ponavljati za nekim drugim. Uz podršku i u sigurnom okruženju možeš ju promijeniti u:
- ‘Ja mogu.’
- ‘Uživam pjevajući i svirajući.’
- ‘Kako je ovo super – moći se izraziti glazbom.’
- ‘Imam pravo na svoj glas, na svoj izraz.’
Priznajem, i ja sam dugo spadala u skupinu da za violinu (i bilo koji drugi instrument) treba imati sluha. Ali, imam dva iskustva koja mi dokazuju suprotno, zbog kojih sam polako počela mijenjati to mišljenje.
Prvo iskustvo
U mojoj obitelji ja sam bila ta koja je pobrala ‘glazbeni talent’. Zato su me i uzeli tako kasno u glazbenu školu (zamislite, upisala sam ju tek u 4. razredu osnovne škole!) jer sam izvrsno pjevala na prijemnom.
S druge strane bio je moj brat. On baš i nije pobrao taj ‘glazbeni talent’. I tako, negdje već kad smo bili na faksu, moj brat slušao je puno muzike i kad bi mu se svidjela neka pjesma, stalno ju je vrtio, slušao i pjevao. Na početku nije baš bilo lijepo za slušati. Ali! Nakon nekog vremena čula sam da njegovo pjevanje zvuči sve bolje. Došla bi nova pjesma, ponovo bi ju slušao milijun puta i ponovo se čuo napredak. Tako se to ponavljalo iz pjesme u pjesmu.
Tada sam prvi put pomislila, ima li naša profesorica metodike pravo kad kaže da svi imaju sluha?
Drugo iskustvo
U školama u kojima sam radila djeca su morala proći prijemni. To je značilo da trebaju otpjevati pjesmicu, ponoviti par odsviranih tonova i otkucani ritam.
Na jednom prijemnom bila je curica za koju sam pomislila da je otpjevala kao anđeo. Ta curica došla je u moju klasu. I nismo mogle sastaviti sluh sa sviranjem violine nikako!
Neprestano sam se pitala, pa kako je to moguće, na prijemnom je bila savršena? Zar je to stvarno toliko teško? I što sad, trebam li ja odustati od nje?
Studentica ja bi vjerojatno rekla ‘Da! Ovo nema smisla!’ Sreća po nju (i po mene) odrasla ja je u nekom trenutku preuzela kormilo i znala je da trebam prilagoditi svoj pristup kako da povežemo njen izvrstan sluh i sviranje violine.
Danas
Prvo – svi imaju sluha. Bez sluha ne bi naučili hrvatski jezik. Ne bi znali izgovarati izjavne, upitne, sarkastične, zafrkantske rečenice, a ne bi ih znali ni prepoznati. Melodija jezika, boja i ton glasa nam puno otkrivaju što je i kako osoba htjela reći. Možeš li prepoznati kad je netko uplašen? Možeš li prepoznati tužni plač od ganutog? To ti sve omogućuje tvoj sluh.
Drugo – sluh za violinu se vježba. Repetitio est mater studiorum vrijedi, ALI smisleno, svjesno, da znaš što radiš, od kud krećeš i kamo želiš stići. Bezglavo ponavljanje ti je isto kao da imaš talent. Bez strpljivosti, upornosti i kvalitetnog vježbanja – džabe ti sve to. A i prava mentorica za tebe puno pomaže u tom procesu 😉
Ovo su moji društveni profili ako želiš još malo istraživati te teme:
A za vježbanje sluha i violine možeš mi se javiti na obrt.riri@gmail.com
