Kako se bliži jesen tako se polako diže i onaj poznati nemir. Trebala bi. Morala bi. A ne mičeš se.
Ponekad se čini kao da svi drugi idu naprijed, a ti stojiš u mjestu. Gledaš poduzetnice oko sebe kako ostvaruju svoje ciljeve fokusirano i s jasnoćom, napreduju, i pitaš se: „Što sa mnom nije u redu?“
Možda ti se čini da stalno donosiš krive odluke. Upisuješ “krive” edukacije. Možda imaš osjećaj da si skrenula s puta. Potrošila dragocjeno vrijeme.
Ti bi krenula naprijed, ali nešto te koči.
Strahovi. Nesigurnost. Umor. Buka u glavi koja ne prestaje. Preplavljenost svakodnevicom i frustracija koja samo raste.
Nisi lijena. Nisi nezahvalna. Samo si – iscrpljena (i to najviše kontinuiranim žamorom u svojoj glavi). I zbunjena. Zbog toga teže čuješ sebe i svoj intuitivni glas.
Znam taj osjećaj. I razumijem te. Bila sam tamo.
Ali dopusti mi da ti kažem nešto što možda nisi čula neko vrijeme – i dalje ne kasniš nigdje. Ništa ne radiš pogrešno. Ti nisi pogrešna. Na pravom si putu, čak i ako trenutno ne vidiš kamo on vodi.
Svatko ima svoj ritam. Svoj tempo. Svoju priču. I svoje lekcije koje treba proći. Tvoj put ne mora izgledati kao tuđi put. Jer nije. On je samo tvoj. I zato je nezahvalno suditi sama sebi da bi trebala brže, jače, drugačije.
No, ono što mi je iskustvo pokazalo da pomaže u situaciji kada ti je teško i kada misliš da stagniraš jest:
Prihvaćanje.
Isto tako znam da je prihvaćanje nerijetko i najteži korak.
Zato žene s kojima radim često baš tu osjećaju najveći otpor. Jer prihvaćanje i davanje prostora onome što jest otvara vrata emocijama koje su dugo potiskivane – tugi, ljutnji, nemoći, jadu, osjećaju nevrijednosti. A te emocije naš živčani sustav često ne zna kako nositi, pa ignorira – kroz skrolanje satima, pretjerano gledanje serija, odgađanje, uspoređivanje.
Prihvaćanje zahtijeva da usporiš. Da zastaneš. Da prebaciš fokus sa stalnog „moram“ i „trebam“ na „jednostavno“ – bivam.
Prisutnost proširuje svjesnost.
Pozivam te da probaš uvažiti sve što jest. I ono što te raduje i ono što boli. Da priznaš sebi gdje si – bez krivnje, bez bježanja.
To ne znači da se miriš i da ti se sviđa postojeća situacija. Ne, nikako mirenje.
Ok, tako je kako je (trenutno). Ali da mi se sviđa, ne sviđa mi se.
Kako znaš da si prihvatila?
Po osjećaju u tijelu. Olakšanju.
Prihvaćanje popušta otpor (mentalno i u tijelu). Iz stanja preživljavanja ulaziš u stanje življenja gdje se razum i intuicija mogu jasnije čuti i ponuditi rješenje.
Neprihvaćanje produljuje postojeću situaciju i okolnosti. Otpor rađa stagnaciju. A stagnacija rađa frustraciju i umor.
Zato te pitam: od 1 do 10, koliko prihvaćaš svoju trenutnu poduzetničku situaciju i okolnosti?
Ukoliko želiš možeš se malo „igrati“ s prihvaćanjem kako bi došla do većeg olakšanja i mira unutar sebe.
Pronađi riječi koje ti najviše služe.
Ok, tu sam gdje jesam.
Šta je – tu je. Već sljedećeg trenutka može biti drugačije. Ne može ni ovo trajati zauvijek.
Sve ima svoje zašto.
Imenuj svoje emocije i osjećaje ali se ne poistovjećuj.
Ljuta sam vs Osjećam ljutnju.
Frustrirana sam vs Osjećam frustraciju.
Tužna sam vs Osjećam se tužno.
Daleko se lakše nositi sa stagnacijom i teškim situacijama kada voliš i podržavaš sebe. Kada si sebi najveća podrška i navijač.
Pozivam te da počneš graditi podržavajući odnos sa sobom. Uči kako upravljati svojim mislima i emocijama. Ta vještina će ti služiti neprocjenjivo u životu i poslu.
Nauči se kako usporiti i čuti svoj intuitivni glas. Kako početi vjerovati Životu da se sve događa za tebe – ne protiv tebe.
I to te pozivam da si olakšaš ne da se popravljaš. Jer ne treba ništa popravljati u vezi tebe.
Dovoljna si baš ovakva kakva jesi – i baš ovdje gdje jesi.
Zato…
Nigdje ne kasniš. Ništa ne radiš pogrešno. Tu si – i to je početak svega.
A ako trebaš podršku, tu sam za tebe.
