Život nas poduzetnica često se percipira kao beskonačna utrka, maraton obaveza, rokova i očekivanja. Devet godina sam u toj utrci i iz prve ruke znam da to nije samo posao. To je identitet. S vremenom, taj identitet može postati teret. Nažalost to dobro znam jer se dogodilo i meni. Nisam postavljala osobne granice kada je trebalo, prvenstveno prema zaposlenicima, ponekad i prema klijentima. Mislila sam da ću, postavim li granice, izgraditi zid koji će me odvojiti od drugih. Mislila sam da ću smanjiti svoje prilike i prilike poduzeća za rast i napredak. No prevarila sam se. Istina je upravo suprotna.
Život isprepleten tuđim očekivanjima
Postavljanje osobnih granica nije čin izolacije, već čin osnaživanja, preusmjeravanja i pronalaska smisla. One su most koji nas vodi do ispunjenijeg života, a posebno su važne za poduzetnice koji balansiraju između kaosa posla i vlastitog blagostanja.
Moj poduzetnički put započeo je krajem 2016. godine. U obitelji nisam imala poduzetničke uzore, nitko me nije mogao posavjetovati. Učenje je bilo kroz praksu, kroz padove i uspone, a najveći dar koji sam dobila jest prihvaćanje odgovornosti za sebe i svoj život. No ta je odgovornost sa sobom donijela i golemi teret. U međuvremenu sam doživjela dva izgaranja (eng. burnout) – stanja potpune emocionalne, psihičke i fizičke iscrpljenosti.
Prvi je nastupio jer nisam znala upravljati vlastitim i tuđim očekivanjima. Stalno sam govorila “da”, preuzimala sve na sebe i gubila se u moru tuđih zahtjeva. Drugi burnout dogodio se kada smo zapošljavali veći broj ljudi. Odjednom sam se našla s osam in-house zaposlenika i još 15 vanjskih, za čija sam se emocionalna stanja i očekivanja osjećala odgovornom. Nosila sam teret brige o njima, o klijentima, o traženju novih poslova, o administraciji… Osjećala sam kao da živim živote 30-ak ljudi istovremeno.
To me je, naravno, slomilo. Prvi put nisam prepoznala znakove na vrijeme – sve dok se jednog jutra nisam mogla ustati iz kreveta. Rekla sam: “Neka cijeli svijet propadne, ja danas ne idem nikamo.” Drugi put sam prepoznala simptome ranije i uspjela sam zaustaviti se na vrijeme. I to je bila prekretnica. Shvatila sam da moram iz korijena promijeniti navike ako želim biti živa i zdrava. A ključ je bio u postavljanju osobnih granica.
Pronalaženje smisla unutar kaosa
Postavljanje zdravih granica duboko je povezano s pronalaženjem smisla u životu. Kao edukantica logoterapije/ egzistencijalne analize, poznato mi je kako je Viktor Frankl tvrdio da je naša primarna motivacija potraga za smislom. Da, čak i u najtežim uvjetima. Kada ne postavljamo granice, naš život postaje ispunjen tuđim prioritetima, a ne našim. Tuđi zahtjevi i očekivanja kradu nam vrijeme, energiju i prostor za ono što nam je uistinu važno – naše osobne vrijednosti.
Za nas poduzetnice, to bi značilo neprestan rad na tuđim projektima, ispunjavanje tuđih rokova i gubitak dodira s onim što je nama (tebi i meni) dalo smisao da uopće pokrenemo svoj posao. Gubitak tog smisla vodi do iscrpljenosti, frustracije i, u konačnici, burnouta. S druge strane, zdrave granice oslobađaju prostor za ono što nas pokreće. Za našu svrhu. One nam omogućuju da usmjerimo svoju energiju na klijente i projekte koji su nama važni. Ali i da nađemo vrijeme za učenje, za odmor i za osobni život. Ne, to nije sebičnost. To je preduvjet za dugoročni uspjeh i ispunjenje.
Kako postaviti osobne granice bez osjećaja krivnje
Mnogi od nas nikada nisu naučili reći “ne”. I sama sam bila u toj grupi ljudi niz godina. Nije to toliko neobično jer u djetinjstvu svi mi učimo kako udovoljiti drugima da bi nas prihvatili. Zbog toga se danas bojimo odbiti, pristajemo na zahtjeve koji nas iscrpljuju, a kada konačno “puknemo”, osjećamo krivnju i sram. Ispričavamo se, previše objašnjavamo ili ponovno zanemarujemo vlastite potrebe. Jesu li vam ove situacije poznate?
No, dobro upamtite, postavljanje granica nije odbijanje ljudi. To je zaštita vlastite energije, vremena i mentalnog zdravlja. Zdravo “ne” zapravo odnos može učvrstiti. Jer kada jasno postavite granice, dajete drugima do znanja što mogu očekivati od vas. To stvara povjerenje i transparentnost, smanjuje nesporazume i gradi temelje za zdravije odnose – kako u poslu, tako i u privatnom životu.
S obzirom na to da je moja priča o burnoutu usko povezana s nepostavljanjem granica, želim vam poručiti da ne morate prolaziti kroz ono što sam ja prošla. Kao poduzetnik, postavljanje osobnih granica nije samo “lijepa vještina”, to je vještina preživljavanja. Ne govorite “da” samo zato što se osjećate prisiljeno. Ne preuzimajte odgovornost za tuđe osjećaje. Vaš posao je da se brinete o poslovanju, ali i o sebi. Jer ako vi izgorite, posla nema.
