Probajte samo na trenutak pustiti uvodnu temu iz Kralja lavova (“Nants ingonyama bagithi baba…”) i ne osjetiti nešto u grudima. Ili temu iz Pocahontas, gdje vjetar nosi boje života, i pokušajte ostati ravnodušni.
Vjerujem da vam se puno puta dogodilo da vas je tada često pogodila upravo pjesma – ne scena, ne lik, nego baš glazba. Kao da je ušla ispod kože prije nego ste uopće shvatili što se događa. U takvim je pjesmama utkana čitava paleta emocija, poruka i naših unutarnjih pomaka koji nas znaju zateći bez ikakvog upozorenja.
No jako mi je bitno naglasiti jednu stvar: bez obzira na ljepotu i snagu ove glazbe, na nju ne reagiraju svi isto.
Ono što kod nekoga probudi suze, kod drugoga neće izazvati ništa. Netko će se naježiti, netko neće ni registrirati da je pjesma svirala.
I to je sasvim u redu.
Jer nemamo svi isti unutarnji svijet, ni iste asocijacije, ni iste potrebe.
Iako su Disney pjesme savršen primjer koliko glazba može biti emocionalno nabijena, istina je da ono što pokreće jednu osobu, drugoj može biti potpuno neutralno. Jednako kao što Mozart efekt – ideja da slušanje Mozarta povećava inteligenciju – nikada nije bila univerzalna formula za „pametnije dijete“. Ili one beskonačne YouTube playliste s naslovima poput “relaxing music for anxiety” – nekome stvarno pomognu, ali nekome i ne.
Zašto? Jer nismo svi isti.
I zato u muzikoterapiji ne postoji „univerzalna glazba“. Postoji samo – tvoja glazba. Tvoj unutarnji svijet. Tvoj ritam.
U terapijskom odnosu, glazba nije recept koji se „prepiše“. Ona je sredstvo koje se osjeti, istraži, stvara i doživljava. Terapeut ne liječi glazbom. Klijent se liječi kroz odnos i iskustvo koje glazba otvori.
U muzikoterapiji stvaramo prostor u kojem osoba može:
- izraziti ono što ne zna izreći riječima,
- otpustiti ono što godinama drži unutra,
- konačno osjetiti i ljutnju, i tugu, i strah – sigurno i slobodno.
Jer glazba ne ulazi kroz logiku. Ona ide dublje. U nesvjesno. U tijelo. U srce. I to je ono što ovu terapiju čini toliko moćnom – instant pristup unutarnjim strukturama, tamo gdje se često skriva ono što nas koči, što boli, što zateže.
A tek kad to oslobodimo – može krenuti pravo iscjeljenje.
