Trenutno stanje svijeta izgleda kao da smo svi zajedno zapeli u nekoj lošoj seriji koja se nikako ne može odlučiti što želi biti. Drama? Triler? Dokumentarac? Ili možda crna komedija s prevelikim budžetom i nikakvim scenarijem.
Na Bliskom istoku – nova “sezona eskalacije”, s istim likovima i još težim zapletom. U Europi – specijalna epizoda pod nazivom “Inflacija: Povratak koji nitko nije tražio”. A globalno? Svi sjedimo s mobitelima u ruci i refreshamo vijesti kao da će se stvarnost promijeniti ako dovoljno puta povučemo ekran prema dolje.
Ekonomija nam se obraća umirujućim tonom: “To je samo blaga recesija.” Blaga, naravno, kao kad ti kartica odbije transakciju za kavu pa se praviš da si ionako odlučio smanjiti kofein zbog zdravlja. Ili kad gledaš cijene u trgovini i počneš filozofirati o minimalizmu, ne zato što želiš, nego zato što moraš.
Cijeli sustav funkcionira na nekoj čudnoj kombinaciji poricanja i optimizma. Kao kad ti netko kaže “bit će bolje”, ali ne kaže kada, kako, ni zašto bi uopće vjerovao u to.
Politika? To više ni ne pokušava izgledati ozbiljno. To je reality show bez eliminacija. Svi su unutra, svi pričaju, svi imaju “važnu poruku”, ali nitko ne izlazi i ništa se zapravo ne rješava. Publika postaje sve nervoznija, ali nema daljinski da promijeni kanal.
I onda smo tu mi. Obični ljudi. Statisti u vlastitim životima koji pokušavaju odigrati normalnost dok se scenarij raspada.
Pokušavamo:
— planirati budućnost (optimistično, ali naivno),
— štedjeti (u teoriji),
— ulagati (ako ostane išta nakon režija),
— i održati mentalno zdravlje dok svijet testira koliko zapravo možemo izdržati.
Radimo planove koji zvuče kao šala čak i nama samima. “Možda sljedeće godine…” — rečenica koja je postala univerzalni simbol kolektivne nesigurnosti.
U međuvremenu, informacije dolaze brže nego što ih možemo procesuirati. Svaka nova vijest pokušava biti važnija, hitnija, dramatičnija od prethodne. I negdje usput, između naslova i notifikacija, stvarnost se pretvara u beskonačni scroll.
Granica između informiranosti i iscrpljenosti odavno je izbrisana.
A najčudnije od svega? Navikavamo se.
Navikavamo se na krize kao da su vremenska prognoza. Malo nestabilno jutro, poslijepodne moguć rast cijena, navečer povećana šansa za geopolitičke napetosti. Ponesite kišobran i malo strpljenja.
Postali smo nevjerojatno prilagodljivi. Ili možda samo umorni. Teško je više razlikovati.
I dok “velike priče” pune naslovnice, mali životi i dalje idu dalje. Ljudi idu na posao, plaćaju račune, zaljubljuju se, prekidaju, planiraju putovanja koja možda nikad neće realizirati. Postoji neka tiha upornost u svemu tome , kao da unatoč svemu odbijamo stati.
Možda je to jedina stvar koja još uvijek ima smisla.
Jer realno, nemamo puno izbora.
Možemo paničariti ili se šaliti. A iskreno, humor trenutno ima bolji ROI od većine investicija.
Pa gdje smo onda?
Nije samo rat. Nije samo recesija.
Ovo je globalna recenzija čovječanstva.
I ako ćemo biti iskreni ,zasad nismo oduševili.
Previše drame, premalo rješenja, likovi koji ne slušaju jedni druge i zaplet koji se uporno vrti u krug.
Ali… još uvijek nismo otkazani.
Možda sljedeća sezona ipak bude bolja.
Ili ćemo barem naučiti pisati bolji scenarij.
ili… ćemo nastaviti kljucati mrvice po podu.…
