Postoji jedan trenutak u životu, često tih i gotovo neprimjetan, kada shvatimo da smo se umorile od pokušavanja da budemo ono što se od nas očekuje. Umorile od prilagođavanja, od suzdržavanja, od života u tuđim okvirima i brige za druge. Tada se u nama počne buditi ona prava ja, počnemo uviđati tko zaista jesmo, a gdje smo samo ispunjavale društvene norme, pravila i očekivanja drugih. Ako ne ranije, priroda nam je kroz menopauzu dala priliku da i na tjelesnoj razini osjetimo potrebu da napokon budemo ono što jesmo.
Tada uviđamo da je sve što zapravo trebamo biti i raditi — biti ono tko jesmo i autentično se izražavati. Kroz umjetnost, kroz pokret, kroz riječi, kroz posao koji radimo, kroz način na koji volimo, stvaramo i živimo. Netko će se izražavati plesom, netko pisanjem, netko glasom, netko stvaranjem prostora u kojem se drugi mogu osjećati viđeno. Oblik nije važan. Važno je da dolazi iz srca i naše osobne istine.
I kada počnemo živjeti iz tog mjesta, događa se nešto neobično: sve ono što nam ne pripada počne polako otpadati. Ponekad to izgleda kao da se život raspada — kao da gubimo ljude, odnose, poslove, sigurnosti. Ali s vremenskim odmakom postaje jasno da ništa od toga nije otišlo bez razloga. Otišlo je jer više nije bilo u skladu s onim tko postajemo.
Često tek kasnije možemo vidjeti da smo upravo zbog tih gubitaka dobile prostor za sebe. Vrijeme. Tišinu. Priliku da pogledamo u dijelove sebe koje smo godinama zanemarivale. Da izliječimo ono što je tražilo pažnju. Da se napokon uhvatimo posla koji je oduvijek čekao.
Zato je rad na sebi i osobni unutarnji rad toliko važan. Ne u smislu da stalno nešto “popravljamo”, nego da stvorimo prostor u kojem se možemo čuti. Za nekoga je to terapija, za nekoga meditacija, za nekoga šetnja u prirodi, za nekoga pisanje. Oblik opet nije bitan. Bitno je da nam pomaže da se vratimo sebi.
Zahvalnost je veliki dio tog povratka. Kada počnemo primjećivati koliko toga već imamo, koliko toga već jesmo, počinje se topiti ona potreba da stalno dokazujemo svoju vrijednost i neprestano težimo nekoj situaciji, mjestu ili događaju u budućnosti. Mnoge stvari koje smo mislile da trebamo — da bismo bile dovoljno, uspješne ili voljene — jednostavno izgube svoju moć. Za mnoge shvatimo da nam uistinu nisu potrebne. Za mnoge se pitamo zbog čega smo ih uopće željele.
Kad se um smiri i iluzije se povuku, ostaje nešto puno jednostavnije i istinitije. Ostaje ono što zaista jesmo. I vrlo često to nije ono što smo mislile da trebamo biti, nego nešto puno slobodnije, nježnije i stvarnije.
U tim trenucima počnemo ponovno vidjeti ljepotu — onu pravu, tihu, univerzalnu ljepotu. Poput zalaska sunca. Ne onu koju nameću trendovi, nego onu koju su ljudi oduvijek prepoznavali kao nešto sveto i lijepo. Priroda to nosi u sebi. A nosimo je i mi, jer smo i same dio te prirode.
I zato, možda je danas sasvim dovoljno samo na trenutak zastati. Utihnuti. Zatvoriti oči i osjetiti ono što tijelo već zna. Jer u toj tišini često čujemo najvažniju istinu: da smo već dovoljne. I da je naš jedini pravi zadatak — biti ono što jesmo.
