Ja sam Tanja Martinić, mindset i biznis mentorica, poduzetnica s više od 20 godina iskustva, autorica vodiča za život i posao iz snova „Do zvijezda zajedno“ te osnivačica konferencije za žene „Osnaži sebe, Osvoji svijet“.
Tijekom svog poduzetničkog puta pokrenula sam nekoliko različitih projekata i dva uspješna brenda, kreirala brojne edukacije, radionice i događaje za žene te imala priliku pratiti više od tisuću žena i klijentica na njihovu putu osobnog i poslovnog razvoja.
Danas kroz Beyla Soul stvaram radionice, edukacije, VIP događaje i konferenciju, ali srž svega što radim ostala je ista: želim pomoći ženama da prestanu živjeti prema očekivanjima drugih, jasnije prepoznaju što žele i počnu graditi život i posao prema vlastitim pravilima.
Kada pogledaš svojih više od 20 godina poduzetničkog puta, koliko se žena koja si danas razlikuje od one koja je tek pokretala svoj prvi posao?
Razlikuje se gotovo u svemu, osim u jednoj stvari i dalje imam potrebu stvarati, pokretati ideje i pokušati ostvariti ono u što vjerujem.
Žena koja je prije više od 20 godina pokrenula prvi posao imala je puno hrabrosti, ali vrlo malo iskustva, pa sam zbog toga često donosila odluke intuitivno, učila kroz pogreške i vjerovala da sve moram raditi sama. Mislila sam da uspjeh znači raditi više od svih drugih, biti stalno dostupna i ne pokazivati kada mi je teško.
Danas znam da nije svaka prilika moja prilika, da ne moram svaku ideju pretvoriti u posao i da rast ne znači uvijek širiti svoj kapacitet preko maksimuma. Ponekad znači pojednostaviti si život, odustati od onoga što više nema smisla za mene i sačuvati energiju za ono što mi je uistinu važno.
Recimo, nekada sam željela dokazati da nema toga što ne mogu ostvariti, a danas se sve češće pitam treba li mi usitinu baš sve što želim.
Mislim da je upravo to jedna od najvećih razlika u odnosu na prije tj. da više ne gradim život oko posla, nego nastojim graditi posao koji podržava život kakav želim živjeti.
Tri godine života u Australiji, povratak u Hrvatsku i pokretanje vlastitog posla, a zatim više od dva desetljeća poduzetništva – što su ti ti veliki životni zaokreti donijeli, osim poslovnog iskustva?
Odlazak u Australiju i povratak u Hrvatsku tražili su dvije potpuno različite vrste hrabrosti. Otići je značilo udaljiti se od svega što mi je bilo poznato i naučiti graditi život u novoj zemlji, među novim ljudima i bez sigurnosti na koju sam dotad bila naviknuta.
To me iskustvo naučilo samostalnosti, prilagodljivosti i tome da se mogu snaći čak i onda kada unaprijed ne znam što će se sve dogodili ili kako će nešto završiti.
Povratak u Hrvatsku na prvi pogled je mogao djelovati kao povratak na poznato, ali zapravo je bio još jedan novi početak. Nakon tri godine više nisam bila ista osoba koja je otišla, a ni život kojem sam se vratila nije me čekao ondje gdje sam ga ostavila. Morala sam ponovno pronaći svoje „mjesto kojem pripadam“, stvoriti prilike za sebe i odlučiti u kojem smjeru želim nastaviti dalje živjeti i raditi.
Upravo je iz tog razdoblja nastala odluka da pokrenem vlastiti posao koji danas imam, jer nisam čekala da se pojave idealni uvjeti niti da mi netko ponudi sigurnost, nego sam je počela stvarati sama.
Kada pogledam sve te velike životne zaokrete, shvaćam da mi nisu donijeli samo poslovno iskustvo, donijeli su mi povjerenje u sebe i spoznaju da sigurnost ne znači živjeti bez promjena, nego znati da ću se bez obzira na ono što mi život donese snaći, prilagoditi, pronaći rješenje ili ponovno izgraditi nešto od nule.
Zbog toga se danas ne bojim novih početaka ili promjene smjera, jer sam naučila da novi početak ne briše sve ono što mu je prethodilo, nego mi daje znanje i snagu koja mi je potrebna za uspjeh u čemu god da sam odlučila uspjeti.
Kažeš da se nikada nisi bojala promijeniti smjer i krenuti ispočetka. Je li to nešto s čime si se rodila ili si tu hrabrost gradila kroz život?
Ne bih rekla da se baš nikada nisam bojala, bojala sam se mnogo puta, samo nisam dopustila da strah odlučuje umjesto mene.
Ljudi hrabrost često zamišljaju kao odsutnost straha, a ona je za mene nešto sasvim drugo. Hrabrost je kada osjećaš strah, svjesna si što možeš izgubiti, nemaš jamstvo da će sve završiti dobro, ali ipak odlučiš napraviti ono što osjećaš da ti je jako važno.
Dio te sklonosti promjenama vjerojatno oduvijek postoji u meni, jer nikada nisam mogla ostati tamo gdje više nisam vidjela smisao.
Tijekom godina pokretala si različite projekte i brendove, a neke si u jednom trenutku odlučila ostaviti iza sebe. Kako prepoznati razliku između trenutka kada treba ustrajati i trenutka kada je vrijeme reći: „Ovo više nije moj put“?
Osobno tu razliku najčešće prepoznajem po tome postoji li ispod svih problema, umora i razočaranja još uvijek stvarna želja da ono što gradim uspije. Ako i dalje vjerujem u projekt, veseli me ono što bi on mogao postati i želim se njime baviti unatoč tome što rezultati možda ne dolaze dovoljno brzo, tada znam da nije vrijeme za odustajanje, nego za promjenu pristupa, bolju strategiju ili malo više strpljenja.
Međutim, kada shvatim da više ne pokušavam pronaći rješenje zato što želim nastaviti, nego zato što mi je žao svega što sam već uložila, tada znam da trebam ozbiljno razmisliti o odustajanju.
Ponekad nas u projektu ne zadržavaju samo želja i vizija, nego novac, vrijeme, očekivanja drugih ljudi i činjenica da smo uz njega izgradile dio svog identiteta, zbog čega nam je teško priznati da bismo danas, sa svime što znamo, možda izabrale nešto sasvim drugo.
Zato se u takvim trenucima pitam bi li taj projekt, kada bih danas ponovno birala, još jednom započela, ako bi, vrijedi ustrajati i potražiti bolji način da ga razvijem, ali ako znam da ne bih i da ostajem samo zato što sam nekada u njega vjerovala, tada je za mene to najjasniji znak da više nije riječ o odustajanju, nego o završavanju jednog poslovnog i životnog poglavlja.
Često govorimo o potrebi za promjenom, ali puno je teže napraviti prvi konkretan korak. Što žene najčešće drži na mjestu kada znaju da više nisu zadovoljne životom ili poslom koji trenutno žive?
Mislim da žene najčešće ne zadržava nedostatak želje za promjenom, nego neizvjesnost koja dolazi s njom. Vrlo dobro znaju što više ne žele, ali još nemaju jasnu sliku onoga što bi trebalo doći nakon toga, pa im poznato nezadovoljstvo počinje djelovati sigurnije od mogućnosti čiji ishod ne mogu predvidjeti.
Uz financijsku nesigurnost i strah od pogrešne odluke, tu je i odgovornost koju osjećaju prema svima oko sebe. Prije nego što razmisle što bi neka promjena donijela njima, razmišljaju o tome kako će ona utjecati na partnera, djecu, roditelje, kolege ili obiteljski budžet, hoće li nekoga razočarati i hoće li ispasti sebične zato što više ne žele nastaviti živjeti prema očekivanjima koja su godinama ispunjavale.
I dok pokušavaju pronaći rješenje u kojem nitko neće biti povrijeđen, ugrožen ili nezadovoljan, nastavljaju odgađati odluku koja se tiče njihova vlastitog života.
Problem je i u tome što prvi korak često zamišljaju kao veliki i konačni rez, iako on to uopće ne mora biti. Ne moraju odmah dati otkaz, pokrenuti posao ili donijeti odluku nakon koje nema povratka, nego mogu najprije istražiti mogućnosti, obaviti razgovor s terapeutom ili biznis mentoricom, potražiti savjet, napraviti financijski plan ili provjeriti može li ono o čemu razmišljaju funkcionirati u stvarnom životu.
Prvi korak uistinu ne mora dati odgovor na sva pitanja niti odmah promijeniti cijeli život, ali mora ih pomaknuti iz razmišljanja u stvarnost, jer tek tada mogu vidjeti je li promjena koju žele samo ideja ili smjer u kojem žele ići.
Jedna od tema koja se provlači kroz tvoj rad jest pitanje: „Što zapravo želim u ovom trenutku svog života?“ Zašto nam je tako teško odgovoriti na to pitanje bez da u odgovor ubacimo očekivanja obitelji, društva i okoline?
Zato što smo odmalena učene da budemo ono što se od nas očekuje, a ne da se pitamo što uistinu želimo. Učile smo kako biti dobre kćeri, supruge, majke, zaposlenice ili poduzetnice, kako biti odgovorne, zahvalne i pristojne te svoje potrebe prilagođavati ljudima oko sebe, pa smo s vremenom postale toliko dobre u ispunjavanju svih tih uloga da više ne znamo gdje završavaju tuđa očekivanja, a počinju naše želje.
Zbog toga, kada ženu pitam što želi, ona najčešće prvo govori o onome što je razumno, sigurno i prihvatljivo njezinoj okolini, a tek onda što ona zaista želi, ali i to je često popraćeno rečenicom da je to možda sebično, nerealno ili neprimjereno njezinim godinama i obvezama. I umjesto da svoju želju procijeni prema tome koliko joj je važna, ona je odmah počinje procjenjivati prema tome u kojoj će je mjeri ljudi oko nje odobravati.
Naravno da ne možemo donositi važne odluke ne razmišljajući o ljudima koje volimo i o posljedicama koje će te odluke imati, ali jedno je uzeti druge u obzir, a drugo je dopustiti si da njihova očekivanja postanu jedino mjerilo prema kojem biramo vlastiti život. Zato vjerujem da prvo trebamo sebi iskreno priznati što želimo, bez umanjivanja, opravdavanja i prilagođavanja odgovora, a tek onda razmišljati kako tu želju predstaviti drugima.
Kako se mijenja naš odnos prema ambiciji i uspjehu kroz različite životne faze? Postoje li stvari koje si s 30 željela, a danas ih više uopće ne smatraš važnima?
Naravno. S trideset sam uspjeh puno više povezivala s količinom rada, rezultatima i dokazivanjem da mogu napraviti sve što sam zamislila.
Bila sam spremna raditi mnogo više i dulje jer sam vjerovala da se vrijednost ozbiljnog poduzetnika vidi po tome koliko može podnijeti. Odmor mi je često izgledao kao gubitak vremena, a stalna zauzetost kao dokaz da napredujem.
Danas mi cilj nije imati što više posla, nego raditi ono što mi ima smisla. Važnije mi je s kim radim, kako se osjećam dok nešto gradim i ostavlja li mi taj posao dovoljno vremena i energije za ljude i iskustva koja su mi važna.
Ambicija definitivno s godinama nije nestala jer i dalje imam velike ideje i želje, ali ih više nisam spremna ostvariti pod svaku cijenu. Nekada sam željela uspjeh koji će drugi moći vidjeti, a danas želim život u kojem ću ga ja moći osjetiti.
Mir, sloboda, kvalitetni odnosi, zdravlje, mogućnost putovanja i vrijeme koje zaista pripada meni danas smatram jednako važnim dijelovima uspjeha kao i poslovne rezultate.
Radiš s puno žena koje žele nešto promijeniti u svom životu. Koje su najčešće „unutarnje kočnice“ koje primjećuješ?
Najčešće vidim strah od pogreške, potrebu za tuđim odobravanjem, osjećaj da još nisu dovoljno spremne i uvjerenje da prvo moraju imati odgovore na sva pitanja.
Mnoge žene ne vjeruju sebi jer su godinama tražile potvrdu izvana, čak i kada duboko u sebi znaju što žele, pitaju partnera, prijateljice, obitelj i sve osobe za koje misle da znaju bolje od njih, no na kraju dobiju toliko različitih mišljenja da više ne znaju što da rade ili što točno žele.
Česta kočnica je i poistovjećivanje vlastite vrijednosti s tuđim rezultatom ili ako nešto ne uspije iz prvog pokušaja, zbog čega ne razmišljaju što mogu naučiti ili promijeniti, nego zaključuju da nisu dovoljno sposobne.
Tu je i perfekcionizam koji često izgleda kao visoki standard, a zapravo je strah od izlaganja.
U biti, žene vrlo često ne trebaju neku posebnu strategiju, trebaju promijeniti odnos prema sebi, pogrešci, tuđem mišljenju i vlastitom pravu da pogriješe i ponovno pokušaju.
Posebno govoriš o tome da žena ne mora cijeli život ostati osoba koja je bila s 25, 35 ili 45 godina. Kako prepoznati da smo prerasle neku verziju sebe, a ne samo da prolazimo kroz prolaznu krizu ili nezadovoljstvo?
Najlakše ćemo to prepoznati po tome nestaje li osjećaj nezadovoljstva kada se promijene okolnosti. Ako nam nakon odmora, rješavanja konkretnog problema ili izlaska iz stresnog razdoblja ponovno postane dobro u životu koji živimo, vjerojatno smo samo prolazile kroz neki oblik mini krize.
Ali, ako se isti osjećaj vraća bez obzira na to koliko se trudimo ponovno pronaći zadovoljstvo u onome što radimo, jesmo i imamo, moguće je da više nije problem u okolnostima, nego u tome što nam takav način života više ne odgovara.
Za mene postoji jedna vrlo važna razlika imeđu svega: kada prolazimo kroz krizu, tada želimo da nam u postojećem životu ponovno bude dobro i to je jasan znak da smo neku verziju sebe prerasle, zbog čega više ne tražimo način da se vratimo na staro, nego počinjemo razmišljati o tome što i kako želimo dalje živjeti.
Iz tvoje potrebe da ženama ponudiš nešto više od klasične edukacije nastala je konferencija „Osnaži sebe, Osvoji svijet“. Što si željela stvoriti ženama kada si prvi put zamislila taj događaj?
Željela sam stvoriti događaj na kakvom bih i sama voljela sudjelovati.
Ne samo niz suhoparnih predavanja nakon kojih će žene otići kući s bilježnicom punom zapisanih rečenica, nego iskustvo u kojem će se osjećati viđeno, prihvaćeno i dovoljno sigurno da se zapitaju što zaista žele promijeniti u svom životu.
Htjela sam na isto mjesto dovesti žene različitih životnih priča, profesija i iskustava te im ponuditi teme koje se ne zaustavljaju samo na jednom području života, jer žena nije samo poduzetnica, majka, partnerica, zaposlenica ili prijateljica, već sve te uloge nosi istodobno, zbog čega promjena u jednom dijelu života često utječe i na sve ostale.
Željela sam također i stvoriti prostor u kojem žena može doći sama, a ne osjećati se usamljeno. Mjesto na kojem može čuti nešto što će joj otvoriti novu perspektivu, upoznati druge žene, razmijeniti iskustva i otići s osjećajem da promjena koju želi za nju ipak nije nedostižna.
Od početka sam znala da to ne smije biti događaj koji samo kratkotrajno podigne energiju, već da bude više od inspiracije – poticaj na stvarnu promjenu koju će i drugi ljudi primjetiti.
Kroz dosadašnje konferencije u Splitu, Sarajevu, Rijeci i Zagrebu prošlo je više od 650 žena. Što ti je njihovo iskustvo pokazalo o tome što ženama danas zapravo treba – inspiracija, znanje, zajednica, prostor za razgovor ili nešto sasvim drugo?
Pokazalo mi je da ženama treba sve navedeno, ali prije svega im treba osjećaj da nisu same u onome kroz što prolaze.
Inspiracija je važna jer nam pokazuje što je moguće – znanje nam daje alate, a zajednica hrabrost da ono što smo čule pokušamo primijeniti. Međutim, ono što žene često najdublje dotakne jest trenutak kada u priči druge žene prepoznaju sebe.
Tada shvate da nisu jedine koje sumnjaju, koje se boje promjene, koje su umorne od odgovornosti ili osjećaju da su prerasle život koji su same izgradile.
Na konferencijama sam vidjela koliko su ženama potrebni iskreni razgovori, bez pretvaranja da uvijek sve držimo pod kontrolom. Potreban im je prostor u kojem se uspjeh ne prikazuje samo kroz rezultate, nego i kroz odluke, pogreške, gubitke, promjene smjera i sve ono što obično ostane izvan lijepih fotografija.
Ženama ne treba mjesto na kojem će im netko govoriti kakve bi trebale biti, treba im prostor u kojem će se ponovno povezati s onim što već jesu i dati sebi dopuštenje za ono što tek žele postati.
Danas želiš da „Osnaži sebe, Osvoji svijet“ ne bude samo inspirativan dan, nego poticaj ženama da naprave konkretne promjene. Kako inspiraciju pretvoriti u odluku, a odluku u stvarnu promjenu?
Inspiracija je snažna, ali kratkotrajna. Može nas pokrenuti, otvoriti nam novu perspektivu i pokazati da je nešto moguće, ali sama po sebi rijetko mijenja život.
Promjena počinje kada ono što smo čule prevedemo u jednu konkretnu odluku.
Ne u deset velikih obećanja koja ćemo pokušati ispuniti od ponedjeljka, nego u jedan korak koji možemo napraviti odmah. To može biti razgovor koji mjesecima odgađamo, prijava na edukaciju, slanje ponude, postavljanje granice, prvi odvojeni iznos za vlastitu ideju ili odluka da napokon potražimo podršku.
Odluka zatim mora dobiti mjesto u stvarnom životu – datum, vrijeme i konkretnu radnju. Bez toga vrlo brzo ponovno postane samo lijepa misao.
Upravo zato na konferenciji želim spojiti inspiraciju, znanje, podršku i akciju. Nije mi cilj da žena nakon događaja samo kaže kako joj je bilo prekrasno, želim da za nekoliko mjeseci može pokazati nešto u svom životu i reći: „ovdje sam odlučila da više neću ostati ista i da ću krenuti po sve što danas živim.“
Kada govoriš o granicama, odnosima, samopouzdanju i vidljivosti, zapravo se često vraćamo na jedno pitanje – koliko smo spremne živjeti prema vlastitim pravilima. Zašto je to ženama toliko teško?
Zato što život prema vlastitim pravilima ne znači da će svi oko nas biti zadovoljni našim odlukama.
Postavljanje granice često će razočarati osobu koja je imala korist od toga što je nismo imale. Recimo, kada postanemo vidljivije, netko će nas kritizirati, kada počnemo više cijeniti svoj rad, neko će reći da smo pohlepne ili preskupe, kada prestanemo pristajati na odnose koji nas iscrpljuju, netko će nas nazvati sebičnima.
Žene se često ne boje samo promjene, boje se gubitka identiteta dobre djevojke te pripadanja koji bi promjena mogla donijeti.
U biti navikle smo biti prihvaćene zato što smo susretljive, dostupne i spremne prilagoditi se, a kada počnemo živjeti drukčije, onda moramo prihvatiti da nas neki ljudi više neće razumjeti ili „voljeti“ na isti način.
U biti živjeti prema vlastitim pravilima ne znači raditi što god želimo bez obzira na druge, znači preuzeti odgovornost za svoj život i prestati očekivati od ljudi koji ne znaju živjeti s posljedicama naših odluka da se na nas naljute, a da mi s tim budemo sasvim ok.
I sama si gradila posao paralelno s obitelji i odgojem dvoje djece. Što si kroz taj period naučila o ambiciji, prioritetima i ideji da moramo „stići sve“?
Naučila sam da možemo imati mnogo toga, ali ne možemo svemu u svakom trenutku davati jednaku količinu vremena i energije.
Postojala su razdoblja u kojima je obitelj trebala više mene, kao i razdoblja u kojima je posao zahtijevao snažniji fokus. Ravnoteža za mene nikada nije značila da je svaki dan sve savršeno posloženo, više je značila sposobnost da prepoznam što je u određenom trenutku važnije i da prihvatim da će nešto drugo privremeno morati čekati neka bolaj vremena.
Ideja da moramo sve stići ženama stvara osjećaj da stalno negdje kasne i da nikada nisu dovoljno dobre, pa ako puno rade, osjećaju krivnju što nisu s obitelji, a ako odvoje vrijeme za obitelj, brinu da zanemaruju posao, a kada pokušaju zadovoljiti sve strane, najčešće zanemare sebe i tako u krug.
I sama sam učila kroz te pogreške, bilo je trenutaka kada sam radila više nego što je bilo potrebno i vlastitu vrijednost mjerila količinom obavljenog posla, a danas znam da uspjeh koji nas potpuno iscrpi i udalji od ljudi koje volimo za mene nije uspjeh već opterećenje, te da ambicija i obitelj ne moraju biti suprotstavljene, ali svakako zahtijevaju prioritete, podršku i odustajanje od ideje da sve moramo uvijek raditi savršeno.
Kada bi žena koja čita ovaj intervju osjećala da je zakasnila za novi početak – za novi posao, vlastiti biznis, promjenu odnosa ili jednostavno drukčiji život – što bi joj rekla iz perspektive svojih više od 20 godina iskustva?
Rekla bih joj da godine nisu dokaz da je zakasnila, nego prednost koju možda još ne zna da ima.
Nakon više od 20 godina uspješnog poduzetništva naučila sam koliko se toga može promijeniti u samo jednoj godini kada prestanemo čekati veliki trenutak i počnemo redovito raditi male, konkretne poteze. Uspješan posao se ne izgradi jednom hrabrom odlukom, nego nizom odluka koje možda nitko osim nas u početku ni ne primjećuje.
Zato novi početak ne mora značiti da sutra mora dati otkaz, završiti odnos, uložiti sav novac ili preko noći promijeniti cijeli svoj život. Može najprije istražiti ideju, završiti neku edukaciju, razgovarati s pravim ljudima, testirati uslugu ili napraviti plan izlaska iz situacije u kojoj više ne želi ostati.
U zrelijoj dobi možda si ne možemo dopustiti nepromišljenost, ali si možemo dopustiti promišljenu promjenu i ne moramo sve srušiti da bismo počele graditi život ili posao iz početka.
Zato joj ne bih rekla da samo vjeruje kako nikada nije kasno, rekla bih joj i da odredi što može napraviti već ovaj tjedan kako bi život koji želi prestao biti samo ideja o kojoj razmišlja i postao nešto što zaista počinje živjeti – punim plućima.
I za kraj, gdje te mogu pronaći osobe zainteresirane za tvoje usluge?
Najlakše me mogu pronaći na Instagramu: https://www.instagram.com/beylasoul_/ , gdje redovito dijelim sadržaj o mindsetu, osobnom rastu, odnosima, granicama, važnim životnim odlukama te stvaranju uspješnog života i posla prema vlastitim pravilima. Ondje također objavljujem sve informacije o svojim radionicama, edukacijama, događajima i drugim aktualnim projektima.
Putem poveznice u opisu profila mogu se besplatno pridružiti i Beyla Soul zajednici na Telegramu: https://t.me/+s-BqZvtQeOUwNGM8, u kojoj kroz audio lekcije obrađujem različite teme iz privatnog i poslovnog života te dijelim konkretna znanja koja mogu odmah početi primjenjivati.
Moj trenutačno najveći projekt je konferencija za žene „Osnaži sebe, Osvoji svijet“, koja će se održati 5. prosinca 2026. u Opatiji, a sve informacije o programu, govornicama i ulaznicama dostupne su na stranici beylasoul-konferencija.subscribepage.io
