„Teško mi je. I… to je zapravo u redu.“
Znam da ovo može zvučati čudno. Jer kada nam je teško, vrlo često pomislimo da nešto radimo krivo. Da smo pogriješile. Da možda ovo ipak nije za nas. I upravo u tim trenucima, puno češće nego što bismo htjele priznati, odustanemo.
No, ako malo promislimo, možemo uvidjeti da uvijek kada započnemo nešto novo, kada nešto promijenimo ili samo krenemo živjeti iskrenije prema sebi, gotovo uvijek je to u početku teško. Pojavi se nelagoda… a zajedno s njom dođu sumnje i pitanja poput: “Zašto sam si ovo uopće napravila?” ili “Što mi je to trebalo?”. Iako duboko u sebi znamo da će se to dogoditi, svaki put nas iznova iznenadi.
U takvim trenucima često pomislimo da možda odluka nije bila dobra. Da smo precijenile sebe. Da smo krenule u nešto za što nismo spremne.
Zanimljivo je, međutim, da isti obrazac ne primjenjujemo u svim područjima života. Primjerice, u teretani nam je sasvim jasno da bol u mišićima znači rast. Ako je trening težak, znamo da napredujemo. Čak se i veselimo toj nelagodi jer razumijemo što ona znači. Ponosne smo na sebe jer znamo da gradimo mišiće.
No, kada nam u životu postane teško — u poslu, u odnosima, u promjeni mjesta življenja ili identiteta — tada tu istu nelagodu ne doživljavamo kao znak rasta, nego kao signal da nešto ne ide ili da s nama nešto nije u redu. Tada si govorimo da ne možemo, da nam je previše, da možda nismo dovoljno pametne, sposobne, jake…
Možda je to zato što nas nitko nije naučio da je nelagoda vrlo često pokazatelj transformacije. Da težina ne mora značiti da trebamo stati ili odustati. Transformacija se, naime, ne događa preko noći. Ne događa se zato što smo pročitale pametnu knjigu, pogledale video pun uvida ili završile neki tečaj… (iako često očekujemo da nam ta nova znanja i uvidi potpuno promijene život).
Transformacija se događa potpuno drugačije. To je proces. To su učenja koja se polako ugrađuju u naše tijelo, u svaku našu stanicu i u naš svakodnevni život. Polako se mijenjaju one male odluke koje donosimo svakog dana, počnemo drugačije reagirati, imamo drugačiji odnos prema sebi i drugima. Ostajemo prisutne i onda kada nam nije ugodno. I polako, s vremenom, počinjemo primjećivati sve veće promjene.
Dok se mi pokušavamo zadržati u poznatom i sigurnom, život nam stalno donosi nove situacije, ljude i izazove koji nas pozivaju da postanemo više od onoga što smo bile. I tada imamo izbor: možemo se opirati i tada će nam se iste lekcije vraćati iznova, samo u drugačijim oblicima, ili možemo prihvatiti da je promjena neminovna i sami odabrati područje u kojem želimo rasti.
Ja danas biram ovo drugo, iako nije uvijek bilo tako. S vremenom sam shvatila da sve ono što izbjegavam naučiti, život ionako vrati — samo na manje nježan način.
Zato danas puno jasnije vidim i svoj rad. Da, koristim intuiciju. Radim s energijom. Duboko vjerujem da svatko od nas ima svoju svrhu i da je živjeti u skladu s njom jedini način da živimo ispunjeno. No ispod svega toga, ono što se stalno događa jest transformacija. Ona je zajednički nazivnik svega.
I onoga što živimo same i onoga što promatram kod žena s kojima se susrećem. Bez obzira govorimo li o intuiciji, energiji, svrsi ili konkretnim promjenama u životu — ispod svega uvijek se odvija isti proces: postajanje.
Taj proces ne događa se kroz velike i nagle skokove, nego korak po korak, dosljedno i prisutno. Ne radi se samo o ciljevima, planovima ili vizijama, nego o tome tko postajemo dok kroz njih prolazimo.
I možda je upravo ovo najvažnija poruka ovog teksta: teško ti je ne zato što ne možeš, nego zato što si predugo bila ona koja sve može. Možeš i sama, i vrlo vjerojatno već dugo sve radiš sama. Pitanje nije jesi li sposobna. Pitanje je mora li baš sve biti tako teško — ili smo samo navikle da bude.
Ako ti ova rečenica ima smisla, možda je to dovoljno za danas. Ne moraš ništa odmah napraviti s tim. Samo primijeti. Jer to što ti je sada teško ne znači da si na krivom putu. Vrlo često znači da si točno tamo gdje trebaš biti.
