Ja sam Ana, po struci teologinja, a bavim se poslovnom komunikacijom s posebnim naglaskom na nenasilnu komunikaciju.
Od 2018. se kontinuirano educiram o temama nenasilne komunikacije i izgradnje mira, a sve je započelo na fakultetu kada sam dobila kolegije Upoznavanje s osnovama nenasilnog djelovanja a potom Nenasilje – moć hrabrih: uvod u razumijevanje umijeća nenasilja koje je predavala profesorica Ana Marija Raffai.
Paralelno sam završila teologiju i Mirovne studije u Zagrebu, a kasnije se nastavila educirati na različitim centrima što u Hrvatskoj, što u nama susjednim zemljama.
Trenutno sam na jednom šestomjesečnom treningu iz izgradnje mira koji okuplja ljude iz Hrvatske i nekih nam susjednih država poput BiH, Srbije, Crne Gore, Makedonije, Kosova, Albanije.
Inače sam iz Slavonskog Broda, ali od 2015. živim u Zagrebu.
Kako je izgledao tvoj put od studentice do edukatorice i buduće poduzetnice?
Neko vrijeme nakon srednje škole uopće nisam htjela upisati fakultet, točnije 3 godine. Otišla sam u Švedsku i htjela vidjeti kako stvari vani funkcioniraju, ali si i nešto zaraditi. Onda sam se vratila u Hrvatsku i redovno upisala fakultet u Zagrebu. A kako sam tijekom cijelog prijediplomskog studija radila u jednoj velikoj korporaciji, počela sam primjećivati koji su uzroci i posljedice slabe, nepostojeće ili invazivne komunikacije. Nisam odmah shvatila da će mi kolegiji koje sam tada slušala na fakultetu i posao koji sam radila kao studentica kasnije biti poveznica i klik za osmišljavanje svoje poslovne ideje. Ali na prvoj godini diplomskog studija upravo se to i dogodilo.
Naime, 2021. otišla sam iz te velike korporacije, završila prijediplomski i upisala godinu dana apsolventske. Čak sam se vratila u rodni Slavonski Brod da zaista predahnem i vidim što želim dalje, što ću uopće moći raditi jednog dana s ovim fakultetom, a onda 2022. odlučila upisati i diplomski. Prvu godinu diplomskog studija sam svaki dan putovala vlakom na relaciji Sl. Brod – Zagreb, a kako je to 8 sati dnevno, imala sam napretek vremena za razmišljanje i ideje. I tako sam došla na ideju radionica nenasilne komunikacije za mlade i djecu. Javila sam se svojoj nastavnici hrvatskoj jezika Mariji Sučević Čalušić iz osnovne škole i pitala ju što misli o tome, ona je objeručke prihvatila tu ideju i pozvala me već sljedeći tjedan da dođem na njen sat razrednika u 8. razred kojemu je tada bila razrednica.
Ta radionica je toliko dobro prošla, djeca su bila oduševljena, nastavnica je bila oduševljena, i to mi je dalo ogroman vjetar u leđa. Objavila sam to i na LinkedInu, a reakcije su bile prepozitivne. Odmah su mi se počele javljati profesorice, ravnateljice iz drugih škola diljem Hrvatske i tako nekako se priča zakotrljala. Iste godine, Rade Radolović me pozvao da sudjelujem s njim na projektu kojega je financirao Grad Pula gdje smo za nekoliko razreda u Puli održali radionice. Samo što nisam znala da ću se tada po prvi put susresti i s radionicama za odrasle, odnosno za profesorice, profesore i stručne suradnike u školi.
Što te privuklo komunikaciji i odnosima, a posebno temi nenasilne komunikacije?
Komunikacija mi je oduvijek bila jako važna, ali kao mlađa osoba u osnovnoj i srednjoj školi nisam toliko primjećivala što je to zdrava komunikacija. Kako sam odrastala i počela raditi razne poslove, sve više sam osjetila i na svojoj koži, a i preko tuđih iskustava koliko komunikacija ostavlja posljedice. A te posljedice mogu biti poprilično negativne, ali i poprilično pozitivne. Ovisi o nama, ovisi o riječima i tonu kojega biramo. Tu se rodio moj interes prema zdravoj, nenasilnoj, komunikaciji.
Na početku si najviše radila s mladima i djecom. Što si iz tog iskustva naučila?
Tako je, na početku sam radila samo s djecom i mladima, a to povremeno radim i danas. S djecom je uvijek lijepo, ali je posebno bolno gledati kada se djeca u razredu izoliraju, kada netko nije prihvaćen, kada se nekome rugaju. Zato s djecom obrađujem i te teme, osim nenasilne komunikacije, i rado ih pozivam na prihvaćanje različitosti, na druženje s onima za koje primijete da su se povukli i da pažljivo biraju riječi kada su ljudi na nekoga.
Kako se publika promijenila kad si prešla na poslovni kontekst? Što je poduzetnicima najpotrebnije?
Iskreno, nisam nikada mislila da bih mogla raditi s odraslima. Činilo mi se preteško, da sam premlada, prenesigurna i puno toga „pre“ što sam kasnije dugo osvještavala sa svojim psihoterapeutom. Ljudi, geštalt je zakon! 😊
Ali želim reći i naglasiti da su jako važna ta prva iskustva. Ako su ona pozitivna, gurnut će nas daleko, ako su negativna, počet ćemo sumnjati u sebe ili u svoju ideju.
Sjećam se kao jučer te situacije kada mi je Rade Radolović javio „Ana, ipak ćemo imati i dvije radionice s profesorima i profesoricama. Nisu samo klinci. Jel ti to u redu?“
U meni se stvorio neobjašnjiv strah, mislila sam da nema šanse da uspijem provesti radionicu nenasilne komunikacije za odrasle, ali kako nisam osjetila otpor ipak sam mu odgovorila da može. I onda se bacila u intenzivno pripremanje.
Te dvije radionice s odraslima u Puli na kraju su bile jedne od ljepših i ugodnijih radionica, kasnije sam čitala njihove anonimne ankete i rekla sam si „Ana, nakon ovoga nema šanse da više toliko sumnjaš u sebe!“
Tada se dogodio taj prijelaz i „promjena publike“. Nakon toga, odrasli su se počeli sami javljati da su zainteresirani, pitati kada ću organizirati sama radionice te ponuditi termine i sl.
A kroz vrijeme, u radu s ljudima raznih poslovnih pozadina, naučila sam da im je najpotrebnije naučiti kako postaviti granice, kako se ne bojati konflikata nego upravljati njima, kako izraziti svoje potrebe i biti asertivan/asertivna. To su životne vještine.
Kako si donijela odluku da otvoriš obrt? Jesu li se javljali kakvi strahovi?
Obrt je upravo u procesu otvaranja, nakon dvije i pol godine testiranja ideje na tržištu. Postavila sam temelje i poslovni plan na noge kroz tih dvije i pol godine, a puno mi je tu pomogla i jedna divna mentorica Helena Habdija. Iako postoje strahovi, u isto vrijeme sam svjesna velike potrebe koja postoji u stvarnosti. I to me gura naprijed, prema tome… ako i ne uspijem, barem ću znati da sam pokušala, da sam dala sve od sebe.
Kako zamišljaš svoj posao za godinu dana?
S obzirom da su mi se počeli javljati sada tijekom ljeta osobe i poduzetnici koji žele radionice od jeseni, narednu godinu zamišljam prepunu radionica diljem Hrvatske, a uskoro i izvan Hrvatske. 😊 Radujem se tim putovanjima i svim novim pričama koje ću ispričati na LinkedInu gdje sam ujedno cijelu ovu ideju prvi put plasirala i dobila veliku podršku.
Što bi poručila nekome tko danas ima ideju, ali još se ne usudi zakoračiti u poduzetništvo?
Tražite podršku, mentore, ali sa sličnim ili istim vrijednostima koje imate i vi kako biste posložili svoje ideje u ozbiljan poslovni plan. Ne dijelite svoje ideje sa svima, pogotovo ne s ciničnim osobama, jer oni u gotovo svemu vide samo prepreke, a zaborave reći one dobre strane i time nas mogu jako obeshrabriti u početcima kada nam treba najviše podrške.
Radite na sebi i svojim unutarnjim saboterima, oni će vam često biti kamen spoticaja na ovom putu, zato je geštalt psihoterapija nešto što bih preporučila svima koji se usude suočiti sa sobom i biti ranjivi.
Što bi poručila sebi iz veljače 2023. kad si tek počinjala?
Ana, nemaš pojma što te čeka i što sve zapravo možeš! 😊
I za kraj, gdje te mogu naći osobe zainteresirane za tvoje usluge?
Na LinkedInu me možete pronaći pod mojim imenom, na Instagramu pod nazivom „nenasilnokomuniciranje“ (iako ću uskoro mijenjati naziv po nazivu obrta), a sadržaj dijelim i na TikToku također pod nazivom nenasilno_komuniciranje 😊
