Nevidljiva kočnica koja nas zaustavlja na putu prema sreći „Što će ljudi reći?
Rečenica koju smo svi barem jednom čuli, a mnogi i u sebi ponavljali .
Naizgled kratka i bezazlena, ova misao često postaje najveća prepreka između nas i života koji bismo mogli živjeti.
Ona nas uči da mjerimo sebe tuđim metrom, da se prilagođavamo očekivanjima i da svoje snove stavljamo na čekanje.
Naslijeđeni teret
Ova misao duboko je ukorijenjena u naš odgoj i mentalitet. Prenosi se generacijama, često nesvjesno.
Od malih nogu slušamo upozorenja: „Nemoj tako, što će ljudi reći? kao da je mišljenje okoline važnije od naših osjećaja i izbora.Ta rečenica postaje nevidljivo pravilo ponašanja: ne ističite se, ne
riskirajte, ne budite drugačiji. Jer ako budete, izložit ćete se osudi.
Kako nas koči?
Strah od osude tjera nas da ne započnemo posao koji sanjamo, da ostajemo u vezama koje nas guše, da šutimo kada bismo trebali progovoriti, da se oblačimo i ponašamo onako kako drugi očekuju, a ne kako bismo mi željeli.
Umjesto da slušamo sebe, dopuštamo da nas vodi imaginarni glas „javnosti”, glas koji često i ne postoji, nego ga sami stvaramo u svojoj glavi.
Paradoks „što će ljudi reći leži u činjenici da ljudi uglavnom ne razmišljaju o nama toliko koliko mi mislimo.
Svatko je zaokupljen vlastitim brigama, životom i dilemama.
Dok mi tjednima analiziramo kako će netko protumačiti naš potez, taj netko možda uopće nije svjestan da postojimo u tom kontekstu.
Drugim riječima sami sebe osuđujemo u tuđe ime.
Put oslobođenja
Prvi korak je prepoznati tu misao i svjesno je otpustiti. Umjesto pitanja
„Što će ljudi reći? , postavimo si novo: „Što ja želim reći o svom životu kada se osvrnem unatrag?
To pitanje vraća odgovornost i moć nama.
Društvene mreže i iluzija uspjeha
U današnjem društvu, posebno uz društvene mreže, ovaj pritisak raste.
Fotografije savršenih života, uspjeha i ljepote često nas navode na to da osjećamo kako nismo dovoljno dobri. No, taj vanjski uspjeh rijetko kad odgovara unutarnjoj istini. Mi činimo kompromise s vlastitim željama jer se bojimo da ćemo biti osuđeni ili ignorirani.
Prihvaćanje nesavršenosti
Na putu oslobođenja važno je prihvatiti nesavršenost. Ne moramo biti savršeni da bismo živjeli autentično. Često se zaboravi da je život proces pokušaja i pogrešaka. Biti nesavršen znači biti živ, a istinska sloboda dolazi kada prestanemo težiti tuđim idealima i krenemo prema vlastitim.
Postavljanje granica prema tuđim mišljenjima
Postavljanje emocionalnih granica prema tuđim mišljenjima također je ključno. Ne znači to izolaciju, nego usmjeravanje pažnje na to što zaista želimo.
Poželjno je uočiti kada vanjski pritisak počinje oblikovati naše
unutarnje odluke i reći sebi: „Ovo nije moj izbor, ovo je tuđi strah.
Na kraju dana, jedino mi živimo posljedice svojih odluka.
Ljudi će uvijek nešto reći bilo da uspijemo, pogriješimo ili odaberemo svoj put.
Ali njihov glas nikada ne bi trebao biti glasniji od našeg unutarnjeg glasa.
Zaključak
„Što će ljudi reći? je obmana koji nas sputava, ali ključ za njezino “skidanje” uvijek nosimo sami.
Onaj trenutak kada odlučimo da je naš život vrijedan autentičnosti više nego tuđeg odobravanja tada
postajemo slobodni.
