Ovo nije samo tekst o menopauzi. Ovo je poziv ženama da prestanu šutjeti, da prestanu “izdržavati” i da počnu živjeti u skladu sa sobom.
Menopauza – period života o kojem ne razmišljaš dok si mlada i to je skroz normalno, zašto bi? To je nešto o čemu smo čule od svojih mama, baka, tetki. To se njima događa. Ne meni. Ne tebi. Jel’ tako?
Ako si odgovorila s – DA, skroz te razumijem, jer ni meni menopauza nije bila ni na kraj pameti u mojim 30-ima, 40-ima. Kakva menopauza, pa ja sam mlada žena u 44. godini života, pa žene rađaju još u tim godinama! Upravo tada sam završavala edukaciju na Kineziološkom fakultetu za trenericu kickboxinga, radila, učila, sve…Međutim, jednim dijelom svoga bića bila sam svjesna da počinju promjene koje su me iznenadile toliko da se isprva nisam snašla, nisam znala što mi se događa, a najmanje što trebam napraviti. Prvi posjet ginekologu koji me uvjeravao da sam premlada i da je izostanak mjesečnice zato što puno treniram (realno moguće). No, potrajalo je to stanje i drugi odlazak ginekologu, vađenje hormona i nalaz koji je potvrdio moje sumnje – dobrodošla u menopauzu! ajajaj 🙂 Kako ćemo, šta ćemo? Nema druge nego se ponovo educirati u nečem potpuno nepoznatom. U tom trenutku na Instagramu mi je iskočio oglas za Women’s Coaching Specialista američke Girls Gone Strong Academy, koja se bazirala upravo na radu sa ženama u menopauzi. E, pa to ćemo! Odmah da razjasnim – nema šanse da bih ikada kliknula na neki Instagram oglas, ali ovaj je bio baš baš…Toliko suptilan, nježan, sve što mi je trebalo u tom trenutku, jer sam počela shvaćati da mi treba skroz drugačiji pristup, kako treningu, tako i životu. Kineziološku bazu imam, ovo je vrijedan dodatak, jer realno – nema puno trenera koji znaju što ženama u menopauzi treba. Ne razumije te ni vlastiti partner, muž, pa ne možeš to očekivati od trenera 20 godina mlađeg od sebe – nebitno jel muško ili žensko – dok nisi u toj situaciji jednostavno ne možeš shvatiti, a to te ne uče na kineziologiji.
Pa ajmo redom….
Znaš da si u menopauzi kad ti mozak postane kao stari modem – ponekad se spoji, ponekad samo pišti. Recimo, zaboraviš gdje si ostavila naočale, pa ih tražiš 20 minuta… i nađeš ih na glavi. Ili još bolje – tražiš mobitel, a doslovno razgovaraš na njega! (ne pitajte). Strahovit pad kongitivnih funkcija od kojih se i dan danas oporavljam, ‘brain fog’ koji je za mene bio tisuću puta gori od valunga.
Spavanje? Prije si legla, zaspala i probudila se odmorna. Sad legneš, brojiš ovce, brojiš bivše, brojiš kalorije, a na kraju brojiš koliko puta si išla na WC.
O emocijama da ne pričam. Prije si mogla pogledati tužan film i pustiti suzu. Sad te rasplače kad vidiš cijenu maslinovog ulja. A tijelo… Nekad pojedeš pizzu, popiješ pivo i ništa. Sad pojedeš komadić pizze i napuhneš se kao da si progutala balon. I još te vaga laže – svaki dan druga priča. Nijedna žena nije spremna za ovaj dio svog života. Simptome najčešće ne prepoznajemo, treba nam puno vremena da shvatimo što nam se događa. Možda nam je pomalo i neugodno – jer budimo iskrene, uvriježeno je mišljenje da je menopauza “znak da postaješ stara”.
Kod mene menopauza nije počela valunzima – počela je hranom! Da, hranom. To mi je bio prvi signal da se s mojim tijelom nešto čudno događa. Kasnije su se na to nadovezali neredoviti ciklusi, ali hrana je bila prva indikator da se nešto događa. Većina hrane koju sam voljela počela me napuhavati kao da sam pojela zračnu komoru. Čaša vina? Čaša piva? Bilo što gazirano? Pecivo? Pizza? Burger? Grašak, brokula, mahune, kupus? Užas. Napuhana kao balon. Pokušala sam sve: probiotike, jer sigurno su mi se crijeva umorila 😉 suplemente, a onda i testove za trudnoću (jer mjesečnica je odlučila uzeti godišnji) – svi negativni. Uz to, da ne spominjem kako sam mjesecima razmišljala kako ću sad u 44. hendlati još jedno dijete uz troje koje već imam. Samo zbog toga sam se budila u znoju noću.
A onda su došle slavne valunge. I tada sam zapravo prvi put shvatila da počinje menopauza. Promjene raspoloženja, energija koja bi trajala do 2 popodne. Nakon toga – shutdown. Uz to, mobilnost tijela mi je rapidno padala iako sam redovno vježbala, hodala, vozila bicikl – iskreno, stvarno sam se zabrinula. Od tada – a prošlo je šest godina – istražujem sve što mi može vratiti energiju, fokus i gipkost. Činjenica jest da ćete (i od toga nećete moći pobjeći), morati promijeniti svoje životne navike, koliko god se to teško činilo.
Evo što je meni stvarno pomoglo:
- PREHRANA – ALFA I OMEGA ŽIVOTA NAKON 40-te
Što jedeš, kako jedeš, koliko jedeš – sve to odjednom postaje egzistencijalno važno. Ne toliko za “bikini tijelo”, nego da preživiš dan bez da se pretvoriš u kombinaciju napuhanca, zombija i pasivno-agresivne verzije sebe. Počela sam s malim promjenama – tipa (banalno) da polpete ne pržim u litri ulja, nego ih ispečem u pećnici. I to je bilo dovoljno za početak. Ne brojim kalorije. Ne odričem se kruha, čokolade ni vina. Samo sam naučila kad mi je dosta. I kad se zaustavim na vrijeme – nije mi teško. Nema osjećaja uskraćenosti. I kad jedem tako – imam energije, nisam gladna i ne završim u emocionalnom grču jer mi je šećer pao ispod razine funkcioniranja. Prehrana je, nemojte me krivo shvatiti, možda čak i važnija od samog vježbanja, koje je važno. No, kad osvjestite važnost makronutrijenata koje unosite u tijelo, a osvjestit ćete kad tad, onda točno znate što vam je činiti. Pri tom, nisam i nikad neću biti pobornik dijeta, jer to jednostavno nema smisla. Treba jesti sve – ali treba tražiti kvalitetne izvore energije, a o unosu proteina da i ne govorim. Trebalo mi je dvije godine da ženu 50+ koja mi dolazi na treninge uvjerim da pijenjem proteinskog shakea neće postati bodybuilderica, nego će unijeti dovoljno proteina za kosti i mišiće, koji su nam u ovim godinama prijeko potrebni. Vjerujte mi na riječ kad vam kažem da unosimo dosta manje proteina u organizam nego što mislimo. Napravite test – u Chat GPT upišite sve što jedete, recimo u tjedan dana svaki dan, vidjet ćete da nije ni približno dovoljno proteina koliko nam treba, čak sam se i ja (koja unosi dovoljno svega, jer trenerica…), neugodno iznenadila.
Prehrana je često najizazovniji dio svake promjene navika – nije najteže početi vježbati, kako se to često misli, nego promijeniti što, kako i kada jedeš.
2. KREATIN MONOHIDRAT – MOJ MALI BIOHACK ZA MOZAK KOJI PIŠTI
Zašto kreatin? Zato što se ispostavilo da nije samo za bildere. Sve više istraživanja pokazuje da ženama u perimenopauzi i menopauzi pomaže kod ‘brain foga’, odnosno pospješuje fokus, pamćenje i općenito kognitivne funkcije. I to je bilo dovoljno da probam – moj prahić i ja svako jutro u savezništvu protiv mentalne magle. Rezultat? Nije da sam odjednom Einstein. Ali više ne zastanem usred rečenice pa zablokiram kao da mi je netko stisnuo pauzu. Mogu pratiti tijek misli. Mogu završiti zadatke. Mogu doći po nešto u drugu sobu – i sjetiti se što sam tražila. Sve je bistrije i jasnije. Nije čudo. Ali je koristan saveznik. Stvarno primjećujem napredak.
Examine.com je jedan od sajtova koji se baziraju na Evidence-based Analysis on Supplements & Nutrition i toplo vam ih preporučam za proučavanje, a također preporučam i Sebastijana Orlića, jednog od naših domaćih relevantnih nutricionista i trenera, s kojim se znam konzultirati upravo oko suplemenata, on je bio taj zbog kojeg sam počela piti kreatin i hvala mu na tom inputu.
3. SAN – LUKSUZNA ROBA U DOBA NOĆNIH WC SEANSI
Prije: legneš (kad god), zaspiš, probudiš se odmorna. Sad: legneš, brojiš ovce, bivše, kalorije i koliko ti je ostalo godišnjeg. Odeš tri puta na WC, vrtiš se kao meso na roštilju i kad napokon zaspiš – probudi te vlastiti san u kojem tražiš gdje ti je WC. San je postao misterij. Ili bolje rečeno – serija mini-epizoda s prekidima i bez konkretne radnje. I treba ti ga puuuuuno više nego prije. Kako to popraviti? Ne postoji magični trik. Ali meni pomažu male rutine: maska za oči, čepići za uši (pogotovo ako tvoj partner vozi traktor u snu), magnezij pred spavanje, bez mobitela bar pola sata prije kreveta. Iako se moji doma sprdaju sa mnom da idem spavati rano k’o kokoš (oko 22h), ako se ujutro želim probuditi koko tolko odmorna, moram odspavati svojih 8 sati (s prekidima).
4. KRETANJE – ZATO DA MOGU ZAVEZATI TENISICE BEZ DA MI PUKNE DUŠA
Moraš se micati, kretati. Jer ako se ne krećeš, počneš ‘škripati’. Uvijek sam bila aktivna. Radim snagu, hodam, vozim bicikl, treniram kickboxing.
Ali čak i meni je postalo jasno da ono što sam mogla u 30-ima, sad traži dobro zagrijavanje i blagi podsjetnik kukovima da surađuju (a pojavio se i burzitis, moj kronični pratitelj)
Nekad sam mogla napraviti high kick (u kickboxingu udarac nogom u glavu) bez problema.
Sada mogu – ali prvo se moram dobro zagrijati, duboko udahnuti i pomoliti da ostanem u komadu.
Poanta? Pokret nije kazna. Pokret je terapija.
Kad se krećeš, mozak radi bolje, tijelo lakše probavlja pizzu (barem malo), a i ne škripiš kao stari kauč iz bakine kuće svaki put kad ustaneš.
I ovdje želim naglasiti jednu važnu razliku:
👉 Trening snage gradi mišiće, jača kosti, pomaže da ostanemo funkcionalne i jake – što je neprocjenjivo u menopauzi i nakon nje.
Ali…
👉 Mobilnost je nešto drugo – to je sposobnost da se krećeš kroz puni opseg pokreta bez boli, krutosti i ukočenosti.
To nije samo istezanje – to je aktivno održavanje sposobnosti da živiš normalno, da se saginješ, penješ, rotiraš, hodaš bez škripanja.
Mobilnost je ono što prvo počne opadati, čak i ako treniraš snagu.
Zato u trening uvijek uključujemo i jedno i drugo. Jer hoću da možemo same odnijeti vrećice s placa – ali i zavezati žnirance bez da nas ‘zaštekaju’ leđa. I zato nam je mobilnost važan dio života – ne samo za mene, nego i za sve moje curke 50+ koje mi dolaze na treninge.
5. DRUGE ŽENE – najbolji lijek protiv „jesam li ja luda?“ osjećaja
Najveća greška? Šutjeti. Praviti se da je sve normalno. Da si ti još uvijek ta super posložena, kul žena koja sve drži pod kontrolom. Jer nisi. I ne moraš biti. Razgovori s drugim ženama su moj ventil. Real talk bez filtera. Okružiti se ženama koje ne glume da je sve savršeno, koje priznaju da su zaboravne, razdražljive, ranjive – i koje ti svejedno kažu: “Tu sam, i dalje sam ja” – to mijenja sve. Nismo same. I kad to znaš – lakše dišeš.
Iako sam na svom Instagram kanalu počela lagano pisati o svemu ovome, iskreno, nije naišlo na neki veliki odjek. Ali nakon jednog druženja s Bossicama koje su počele ulaziti u to doba života i nagovarale me da pišem, odlučila sam opet krenuti – pa ako ti treba još ovakvog realnog razgovora ili želiš podijeliti svoje iskustvo, zaprati me, čekam te tamo. Možda nas je malo, ali nismo same.
