Ela je terapeutkinja, edukatorica i mama jednog znatiželjnog četverogodišnjaka. Njezin put nije linearan, ni u teoriji ni u praksi – od djetinjstva u ratnom Osijeku, preko studentskih dana u Zagrebu i Dublinu, do profesionalnog i osobnog traženja koje je iz teologije i rada u nevladinim organizacijama prirodno preraslo u psihoterapiju.
U ovom intervjuu Ela otvoreno govori o svojim „failovima“ kao točkama preokreta, o usamljenosti koju donosi stalno seljenje i o velikoj žeđi za dubljim kontaktom – sa sobom, drugima i životom. Svojim radom želi pomoći ženama da se ne boje biti cjelovite i prisutne, da ne vode iz naučenih maski, već iz unutarnje jasnoće i nježnosti prema sebi.
Ela, možeš li se za početak predstaviti našim čitateljicama.
Zovem se Ela, 36 godina, rođena i odrasla u Osijeku, tinejdžerske godine proživjela u Čakovcu, visoko se obrazovala u Zagrebu i Dublinu i onda svoju karijeru započela u Zagrebu. Mama sam sina od skoro 4 godine, i vrlo sam ponosna na odnos koji sam izgradila s njim.
Uvijek sam gravitirala prema dubinama, koliko god to cheesey zvučalo, i zbog toga uvijek bila pomalo awkward u običnim interakcijama i small talkovima. To traženje dubine je nekako i usmjeravalo moj životni put. Radost sam pronašla u plesu koji je dugo bio moj suputnik i način na koji sam uspijevala izraziti neku kreativnost koja je inače bila zarobljena. Dan danas me to veseli, jedino ovih dana bustam moves na dječje pjesmice, ili dok spremam.
Kako si od teologije i rada u neprofitnim organizacijama došli do psihoterapije?
Najmlađa sam od četvero djece u obitelji gdje je otac bio protestantski pastor, a mama profesorica teologije. Odrastala u ratnom i poslijeratnom Osijeku, u kući koja je bila otvorena za sve i svakoga, domaće i strance. Nagledala sam se svakakve vrste patnje i potrebe, i ostala sa svakakvim pitanjima (koja su, sad razumijem, bila preteška za dijete te dobi, ali što je tu je). Teologija je bila mjesto koje mi je dalo podlogu za šire razmišljanje o svijetu, ljudima i odgovorima na velika pitanja, a neprofitni sektor logičan izbor za mene kao nekoga tko je htio raditi s ljudima, pomagati, mijenjati društvo “od dolje prema gore”. Studirala sam prvo u Zagrebu na Centru za Protestantsku teologiju pri Sveučilištu u Zagrebu, a onda u Dublinu na Trinity College-u. Ta su mi iskustva pružila dodatnu širinu zbog susretanja različitih ljudi, s različitim izazovima, svjetonazorima, pozadinama, različitih nacionalnosti, vjera i rasa. Istovremeno, kroz svoje velike promjene i životna previranja, malo pomalo sam dolazila u doticaj sa svojim dubokim i teškim stvarima, pa sam 2014. potražila pomoć Gestalt psihoterapeutkinje. Nakon nekoliko godina shvatila sam da moja želja i potreba za radom s ljudima nisu dovoljne da bi adekvatno obavljala taj rad, pa sam na poticaj svoje psihoterapeutkinje upisala edukaciju Geštalt psihoterapije u IGW Centru u Zagrebu.
Koji su te ključni trenuci u životu usmjerili prema radu s ljudima na dubljoj, terapijskoj razini?
Najbitniji “trenutak” bio je moj vlastiti psihoterapijski proces, gdje sam vidjela što je sve moguće jednom kad si čovjek dopusti biti u onome i prihvatiti ono što zaista jest. Tu mi je ta ideja “promjene društva” postala stvarno opipljiva, jer sam vidjela da je moguće da se promjena dogodi, da bude organska, sržna i dugoročna, i da kvaliteta života na svim razinama može biti bolja. To mi je potvrdilo tu nadu koju sam oduvijek negdje naslućivala, da je moguće da svijet izgleda drukčije.
U nekom konkretnijem smislu, ono što me vodilo prema radu s ljudima bili su moji veliki životni “failovi”. Kad su se događali, osjećala sam ih kao najgoru stvar na svijetu. Te dijelove sebe doživljavala sam kao nešto grozno, nešto što ne smije postojati, što se mora ukloniti. Suočavanje sa sramom, krivnjom, odbacivanjem bilo je brutalno bolno. Istovremeno, to su bili trenuci kad sam učila što znači biti čovjek, cijela osoba, kako sebe prihvaćati. Znala sam, jer sam vidjela, da se i drugi ljudi s tim susreću i da ih to blokira na različite načine. Htjela sam biti dio nekog preobražavajućeg sustava koji pomaže ljudima da budu više ljudi.
Kako bi opisala gestalt psihoterapiju nekome tko se prvi put susreće s njom?
Iz mog iskustva, Gestalt terapija nije mjesto gdje se ide po brza rješenja i odgovore na pitanja “zašto”. To je mjesto gdje se ide ako se želi početi biti na miru sa sobom. U fokusu je kontakt sa sobom, drugima, terapeutkinjom (ili manjak istog), svjesnost fenomena koji se pojavljuju u ovdje i sada, doživljaj i integracija tog doživljaja i iskustava. Laički rečeno, gestalt psihoterapija radi na povećavanju svjesnosti o sebi, svojim procesima, završavanju nezavršenih poslova (“odblokiravanje”) kroz cjeloviti doživljaj (emocionalni, fizički, psihički), i stvaranje novog životnog prostora i energije kroz integraciju vlastitih iskustava.
Ona je humanistički pristup, što znači da je čovjek u središtu, i vjeruje u čovjekovu sposobnost za odgovornost, rast i transformaciju.
Što smatraš najvećim izazovima s kojima se žene suočavaju kada žele slijediti svoj poziv i biti dosljedne sebi?
Po mom iskustvu, najveći izazovi ženama su sustavno uvjetovane internalizirane poruke o tome na koji način i u kom obliku smiju postojati na ovom svijetu i različitim sferama ovog svijeta. Kroz život sam radila sa ženama svih godišta i različitih pozadina i to je neki zajednički nazivnik koji primjećujem.
Ako pričamo o ženama koje su na pozicijama vodstva, to se najviše manifestira kroz odbacivanje dijelova sebe koji su percipirani kao “slabi” ili ugrožavajući. S jedne su strane žene koje misle da moraju biti “though”, koje ne žele biti percipirane kao jadne ili nemoćne, ili “preženske”; ili s druge, žene koje misle da ne smiju biti glasne, nametljive, čvrste da se ne bi zamjerile ili bile preupadljive. Dvije su krajnosti i jednako su destruktivne, jer oduzimaju ženama sposobnost da vode iz mjesta koje je zaista njihovo. To ih usporava, blokira, ultimativno drži u nekoj vrsti stagnacije, i čini ih u dubini nesretnima i duboko usamljenima.
Kakvu promjenu želiš vidjeti kod žena koje prolaze tvoje programe i edukacije?
Želim vidjeti žene koje su svjesne sebe, cijele sebe, koje se prihvaćaju, koje si dopuštaju biti ljudi u svim sferama svog života, i koje nisu ugrožene tuđom percepcijom sebe – ne zato jer tuđa percepcija nikad nije istina, već zato jer su dovoljno sigurne u svoju vrijednost kao ljudi da znaju da su “slabosti” samo dio ljudskog iskustva na koje svi imamo pravo.
Želim pomoći ženama da to postignu na njima svojstven, organski način, koji će dovesti do integracije, a ne fragmentiranja sebe na različite osobe u različitim kontekstima.
Što žene mogu učiniti već danas kako bi počele jačati svoju unutarnju snagu i utjecaj?
Mogu se početi interesirati oko toga koje su to ideje koje ih vode u svom doživljaju sebe. Mogu početi primjećivati kakve reakcije imaju na kritiku. Primjećivati kakve im se poruke prema sebi javljaju u glavi u tim trenucima. I mogu ih početi “žvakati” – odnosno preispitivati ih, na način da se pitaju “Slažem li se zaista s ovim?”
Mogu početi osjećati bez moralne prosudbe (dobar ili loš osjećaj) ono što se zaista događa u trenutku nekog izazova, bez obzira radi li se o problemima u timu, problemima s izvedbom projekta, problemima u osobnim odnosima. Ako osjećajima koje zaista osjetimo u datom trenutku dopustimo da postoje, oni postaju dragocjena informacija o tome kako ultimativno možemo “riješiti” neki problem.
Kratki odgovor – interesirati se oko vlastite kritiku sebe kad se pojavi i interesirati se oko stvarnih osjećaja koje osjećam.
Kako je izgledao tvoj proces pokretanja vlastitog posla i s kojim si se preprekama suočila?
Izgledao je tako da sam došla na mjesto gdje mi je bilo jasno da ako želim raditi ono što želim i što je dosljedno meni, onda to moram raditi pod svojim imenom. Tako da sam odlučila otvoriti obrt. Ono što mi je bilo (i ostalo) izazovno je da u nekim stvarima koje su potrebne za vođenje biznisa zaista nisam vješta i još uvijek isprobavam modele koji će mi odgovarati, a koji ne zahtijevaju od mene da se pretvaram u drugu osobu. To je prilično izazovno kad se radi o prodaji, reklamiranju sebe, marketingu itd. Ali, sukladno onome što radim, dajem si prostora da nađem svoj organski način postojanja u toj sferi. Svjesna sam da je to duži put, ali mi je bitno u svakom trenu moći stajati iza onoga što izbacujem “van”.
Na koji način kombiniraš psihoterapiju, edukaciju i razvoj liderskih vještina u svom radu?
U edukativnom dijelu svog rada, kombiniram to tako da prije svega pokušam razumjeti koji dio problematike zahtjeva koji pristup. I psihoterapijski proces (barem onaj integrativni) zahtjeva fleksibilan pristup terapeuta, a ne rigidno slijeđenje obrazaca nekog terapijskog pravca.
Edukacija iz psihoterapije, preko tisuću sati praktičnog rada s klijentima, stotine sati supervizije, stotine sati vlastite individualne psihoterapije dali su mi podlogu za razumijevanje i sebe u odnosu prema ljudima s kojima radim, i drugih ljudi u njihovim procesima. Mnogi liderski treninzi, edukacije i mentorstva dali su mi podlogu za razumijevanje struktura organizacija, unutarnje dinamike osobe na poziciji vodstva, kao i dinamike timova. Sve to mi otvara mogućnost da iz mnogo perspektiva promotrim izazove s kojima se susreću žene s kojima radim i želim raditi. I naravno sve to mi pomaže da budem svjesna i da sam ja osoba koja je u tom istom cjeloživotnom procesu, tako da ne pristupam ljudima kao guru već kao suputnica.
Koji su tvoji planovi za buduće programe i kako će oni pomoći ženama da se bolje upoznaju i osnaže?
Moji programi će se na različitim razinama baviti različitim aspektima te problematike. To znači da gradim programe ovisno o potrebama klijentica, a koji će svi biti vezani uz problematiku upoznavanja i prihvaćanja sebe u kontekstu ostvarivanja svojih osobnih i poslovnih ciljeva.
U cilju je na jesen ponuditi i mentorski program za žene na pozicijama vodstva koje se žele uhvatiti u koštac s obrascima koji se ponavljaju (u vođenju, odnosima, komunikaciji) i naučiti kako se nositi primarno sa sobom, a onda i sa drugima. Također ću ponuditi i grupne radionice za mlađu žensku populaciju koja će se specifično fokusirati na temu odnosa. To su neke često ponavljajuće teme kroz godine rada s ljudima. Vidim potrebu za adresiranjem toga na neki način koji nije samo savjetodavan već iskustven.
Kako je iskustvo migriranja i „beduinstva“ utjecalo na tvoj profesionalni i osobni razvoj?
Mnogo sam migrirala i fizički i psihički, i većinu života se pomalo osjećam kao beduin koji se nigdje ne zadržava predugo i nigdje nema dom. S jedne sam se strane zbog toga često osjećala (i dan danas osjećam) usamljeno, s druge mi je strane pružilo veliku količinu iskustva i perspektiva. Često sam sebe nazivala “jack of all trades – ace of none”, što u prijevodu znači da svašta pomalo znam, ali ni u čemu se nisam usidrila. Dugo me to mučilo jer sam imala ideju da je to jedini ispravni način života – biti samo jedna stvar, raditi samo jedan posao, imati samo jednu karijeru. S vremenom i kroz proces prihvaćanja sebe, došla sam na mjesto gdje cijenim činjenicu da sam svašta isprobala, svagdje bila, imala različite ideje i misli, odbacila različite ideje i misli, i naučila kako slušati sebe, držati stvari koje su mi važne, a puštati one koje nisu. Nisam to naravno usavršila, svaki dan to moram ponovo osvješćivati, ali je život postao šire i zanimljivije polje.
Što bi poručila ženama koje osjećaju da imaju poziv, ali ne znaju kako ga ostvariti?
Rekla bih da ne moraju žuriti; da poziv nije cilj koji treba postići nego sve što se događa, što živim i biram od trenutka kad ga prepoznam. Rekla bih da nikakvo vrijeme nije propušteno ili krivo potrošeno. To su sve faze koje nas grade i polako otvaraju prema djelovanju koje će doći kad za njega bude dovoljno unutarnje podrške. Radi ono što u ovom trenu možeš, ni više ni manje od toga, i istovremeno, drži se odgovornom da kad imaš priliku i kad imaš energije izabrati korake koje te dovode bliže stvarima koje želiš raditi i osobi kakva želiš biti, da to i izabereš. A ako osjećaš da si blokirana strahom, samo-odbacivanjem, da se “sabotiraš”, da ponavljaš situacije i obrasce na svoju štetu i štetu života koji želiš – probaj razgovarati s nekim tko ima skil za to i drukčiji uvid.
I za kraj, gdje te mogu pronaći žene zainteresirane za tvoje usluge?
Dostupna sam za sada na Instagramu pod nazivom “Aeithalis_edu” i veselim se svakoj novoj osobi koja se pronađe u sadržaju koji nudim. Tamo mi se možete javiti putem privatne poruke i komentara, možete se upisati na mailing listu, a u izradi je i web koji će biti dostupan na adresi www.aeithalis-edu.hr
