Jelena Šebešćen Lucić: Najveći izazovi su uvijek ‘u glavi’

by Marina Biljak

Jelena Šebešćen Lucić, diplomirana pravnica koja je odlučila korporativni posao zamijeniti kreativnošću! Sad stvara čuda pod brendovima Škatula i Goddess Box!
Pročitajte što nam je Jelena ispričala o svom putu.

Možeš li nam se ukratko predstaviti!
Ja sam Jelena Šebešćen Lucić iz Rijeke sa zagrebačkom adresom, sretno udana mama trogodišnjakinje i sedmogodišnjaka, diplomirana pravnica i kreativka u duši, opsjednuta učenjem i radom na sebi kao i željom da u tome pomognem ostalima. Iako sam zaista uživala u studiju prava (koji je bio moj prvi izbor još od kraja osnovne škole), diplomirala s pohvalama, radila kao sudski savjetnik i kasnije kao korporativna pravnica (posljednja službena titula bila mi je “vodeća specijalistica za bankarsko pravo”) još i prije djece sam osjećala poziv za nešto drugačije i za mene svrhovitije. Tako sam 2012. godine upisala psihoterapijsku školu Kibernetike i sistemskih terapija u Rijeci jer sam osjetila istinski poziv da se tome posvetim, ali nakon tri odslušane godine sam rodila sina i postalo mi je nezamislivo i fizički neizvedivo da uz cjelodnevni korporativni posao i majčinstvo ponovo zaplovim tim vodama. No, ljubav prema tim temama nikada nije nestala, samo se transformirala u neke duhovnije prakse, naročito kroz drugu trudnoću. Još od kada se stvorila u meni, moja djevojčica me vraćala onom kreativnom, razigranom dijelu sebe koji sam u međuvremenu zaboravila i zanemarila. Vrlo brzo mi je postalo nezamislivo vratiti se korporativnom poslu pa sam postepeno, ne znajući “kako”, ali uz vrlo jasne “što” i “zašto”, vjerujući u sebe i u proces, otvorila obrt kroz koji sam stvorila brendove Škatula i Goddess Box koje sada živim.

Jesi li imala podršku okoline kad si odlučila postati promijeniti zanimanje za 180 stupnjeva?

Iskreno govoreći, jedina osoba za koju mi je bilo važno da me podrži je suprug, a on je srećom uvijek 100% uz mene i vjeruje u sve što radim. Ja sam tipični introvert i prilično samotni tip osobe u smislu da svaku bitnu životnu odluku uvijek donosim sama sa sobom, a kad je taj unutarnji proces donošenja odluke dovršen i znam da se neću predomisliti, tek tada obavještavam o tome obitelj i prijatelje. I to ne na način da pitam za dopuštenje ili tražim odobravanje već nastupim sa stavom “to je sad to” tako da zapravo ne ostavljam prostora za bilo kakvu reakciju osim podržavajuće. Većina ljudi je pozitivno iznenađena i navijaju za mene jer takav preokret ljudima daje nadu da je sve moguće, a to nam svima treba. Ako itko i misli drugačije, dovoljno je pristojan da to zadrži za sebe. Osim, naravno, moje mame, ali tome majke služe, zar ne? Najsmješnije od svega je što govorimo o ženi koja je bila neopisivo tužna kada sam upisala pravo jer se ona nadala da ću upisati likovnu akademiju – naš stan je uvijek bio pun mojih radova, ali sam ih ja doživljavala kao hobi i svojevrsnu psihoterapiju, ne kao buduću karijeru. I evo sad, kada sam se nekako neplanski vratila njenom inicijalnom planu za mene, slušam stvari tipa “žali Bože fakulteta” (uz izraz lica kao da je netko umro) ili “a kada ćeš se vratiti na PRAVI posao?”. Iako nas takvi komentari uvijek bar malo dotaknu, treba ih gledati kao istinsku brigu iz ljubavi i želje da ne “propadnemo”. Ljudi sve komentiraju gledajući kroz prizmu svojih vlastitih strahova i životnih uvjerenja, važno je samo da mi ostanemo vjerni svojima.

Osim toga, ja sam imala olakotnu okolnost vezano uz prelazak u poduzetničke vode – cijeli taj unutarnji proces i pripremu sebe i okoline, kao i testiranje tržišta, odradila sam dok sam bila na roditeljskom dopustu. To znači da zapravo nisam nikad otišla sa starog posla već se nisam nikad vratila. Možda zvuči isto, ali nije, ovo je bilo lakše i mislim da je i ostalima iz tog razloga bilo lakše podržati me. Uostalom, pitanje je bi li ja ikad bez tog odmaka od trenutne karijere uspjela doći do neke druge poslovne ideje jer je posao bio intenzivan u svakom smislu.

Otkud ideja za kutijice?

Neke od njih su zapravo “kutijetine”, maltene škrinje! Više volim raditi s većim kutijama jer mi je na njima lakše složiti lijepu kompoziciju i imam veću slobodu kod oslikavanja. Ali radim i kutijice i sve veličine između. S time sam krenula sasvim slučajno, tražeći idealni poklon za babinje jer su mnoge moje prijateljice tada rodile – ništa mi se nije sviđalo jer oduvijek volim personalizirane poklone. To ne znači nužno da na nečemu mora pisati ime osobe jer i takav poklon zapravo može biti posve generičan i bezveze. To znači da je iz poklona jasno da je baš za tu osobu i da jako dobro poznaješ tu osobu. Takav poklon ne mora biti skup, ali je uvijek jako dobro promišljen. Osim toga, oduvijek imam svojevrsnu slabost na boje i njihovu usklađenost, izostanak toga mi stvara nemir tako da sam uvijek kupovala ili izrađivala stvari koje su povezane i vizaualno i sadržajno i koje pričaju neku priču. Kad bih uložila toliko truda u sve elemente poklona, bilo mi je bezveze staviti ih u običnu kartonsku vrećicu. Kako su to bile neke korisne, uporabne stvari, htjela sam dodati neki element koji bi ostao kao korisna, uporabljiva trajna uspomena pa sam kupovala drvene kutije i bojila ih u boju koja bi bila tema tog poklona uz par jednostavnih ukrasa, tako je sve krenulo. Moj prvi profil se zvao BabyBox bj J. i izrađivala sam poklon kutije za bebe. Međutim, kako to obično biva s kreativcima, u mislima mi je uvijek “plivala” hrpa drugih ideja te je najteže bilo izabrati na koje da se fokusiram, a koje da otpustim – taj izazov nije nestao, ali s vremenom sam naučila brže i lakše prolaziti kroz misaone i intuitivne procese koji me dovode do odluke hoću li se nečemu posvetiti kao idućem koraku ili ne. Takav proces svojevrsnog lijevka me doveo do poklon kutija za žene kojih trenutno radim više nego kutija za bebe.

Koji su najveći izazovi s kojima si do sad susrela?

Najveći izazovi su uvijek “u glavi” pa tako i kod mene. Najteže mi je vjerovati u sebe i svoj san u trenucima kada nema nikakvih narudžbi i prihoda, u trenucima kada se javlja egzistencijalni strah ili krivnja da ne doprinosim dovoljno. Tada bih uvijek pomislila kako bi bilo najbolje da se ipak vratim onome što znam raditi i sigurnoj plaći, umjesto da unedogled uzaludno eksperimentiram. Mislim da je taj unutarnji monolog neizostavni dio na početku svakog poduzetničkog puta. Tajna je u prepoznavanju tog glasa kao samo jednog od naših unutarnjih glasova – onoga koji nas želi zaštiti i vratiti u granice poznatog, sigurnog – treba mu zahvaliti, ali ipak poslušati onaj drugi glas koji kaže: “Ne, ne, ne, nema povratka na staro, znaš zašto to radiš i znaš da je ovo samo privremeno, ne odustaj!” To je, naravno, lakše nekome savjetovati nego primijeniti na sebi, ali je nužno za ostanak u ovim vodama.

Drugi izazov je činjenica da taj izbor posla iz ljubavi, a ne samo zbog novaca nije jednokratni izbor – treba ga donositi uvijek iznova, svakodnevno, kod svake prilike za poslovnu suranju ili čak i načina poslovanja. Recimo, lako je upasti u zamku trendova i tjerati se na takav način rada, iako nam uopće ne leži. Ja sam shvatila da ne volim stvarati sadržaj koji ne volim konzumirati, u svakom smislu – ne volim oslikavati kutije bez umjetničke slobode, na način da me netko mikromenadžerira ili mi diktira dizajn, a meni se takav dizajn ne sviđa i ne volim kratku video formu na društvenim mrežama, volim smisleni tekst i lijepe fotke. To su samo neki od primjera, ali poanta je u tome da se stalno iznova moramo preispitivati, upoznavati sami sebe dublje kao i naše idealne klijente i onda polako sužavati ciljanu publiku i mijenjati onaj očajnički početnički mindset “ma samo da netko kupi” s jasnom slikom idealne osobe s kojom želimo raditi.

Dobro je poznato da je poduzetnicama teško istinski odmarati. Kako se ti nosiš s time? Jesi li kad bila na rubu burnouta?

Bila sam na rubu sagorijevanja dvaput, ali ne od kada sam sama svoja šefica. U prvoj trudnoći mi se poklopio žestoki tempo na poslu s istovremenim preuređenjem netom kupljenog stana i preseljenjem, ali tad sam bila u onom “mogu ja sve” filmu i nisam slušala svoje tijelo što me dovelo do rizične trudnoće i stalnih prehlada – nakon druge runde antibiotika te zime moja mama je bila glas razuma i savjesti i rekla mi je da si moram srediti prioritete i da se tu više ne radi samo o meni – tada sam otišla na bolovanje do poroda i to je bila najpametnija odluka ikada.

Čovjek bi pomislio da sam naučila lekciju, ali nisam jer mi se u drugoj trudnoći dogodilo nešto slično, samo sam ovaj put brže prepoznala situaciju i reagirala – tempo na poslu je bio takav da sam pauze za ručak nerijetko provodila jedući sendviče u taksiju na putu s jednog sastanka na drugi uz ostajanje u uredu popodne da odradim sve ostalo što me čekalo – tijelo je počelo otkazivati poslušnost na način da bi me lovile nesnosne migrene praćene vrtoglavicama od kojih nisam mogla hodati, a često bi i povraćala. Bilo je dana kad su mi kolegice morale pozvati taksi da me odmah vozi doma i pratile me do njega da ne padnem putem. Pametnome bi to bilo dosta, ali meni očito ne – stvar je u tome da mi žene imamo tendenciju odnositi se majčinski prema svemu i svima, osim prema sebi, tako je meni bilo žao ostaviti projekt na kojem sam tada radila i koji mi je bio kao beba plus osjećala sam se kao da odlaskom izdajem kolege i šeficu. Iz ove perspektive mi je to smiješno, ali tada sam se zaista tako osjećala i nije mi se ostavljao posao. Međutim, tijelo je često mudrije od nas pa tako sam jedan dan nakon posla otišla na pregled vezano uz te vrtoglavice i doktorica mi je izmjerila visok krvni tlak, što me šokiralo jer cijeli život imam nizak tlak, a dodatno to u trudnoći može biti opasno – to je bio poziv na buđenje koji sam trebala (kad sam već sve ranije uspješno ignorirala). Naravno, odmah sam otišla na bolovanje i zanimljivo je da mi nikad više nitko nije izmjerio visoki tlak, mada mi je trebalo dobra dva mjeseca da tijelo shvati da više ne radim i da se oporavi od ostalih simptoma.

Volim si laskati da sam sada mudrija i da mi se to ne bi moglo ponovo dogoditi, a zapravo je istina vjerojatno samo to da imam tako posložen raspored od kojeg zbog djece ne mogu odstupati – radim četiri sata dnevno u ateljeu plus nekad navečer kad oni zaspu riješavam ostale stvari. Naravno, dogodi se da su oni bolesni pa ne radim tjedan dana uopće i sl. Takav tempo me nekada frustrira jer mi realizacija svake poslovne ideje kasni za ostvarenjem barem pola godine, a negdje u meni i dalje čuči ona verzija mene koja bi radila cijelu noć i dan samo da dovrši započeto, ali od kad sam naišla na pojam “slowpreneur” (spori poduzetnik) nekako si kažem da nisam jedina i da je to i dalje sve ok i kako treba biti za mene trenutno. Važno je ne uspoređivati se s drugima i dozvoliti si svoj tempo, pogotovo s malom djecom. Iako sam naišla na puno biznis trenera koji tvrde da su djeca samo izgovor za ostale mindset blokade, mislim da sve mi poduzetnice s malom djecom (koje se trude prakticirati povezujuće roditeljstvo) dobro znamo da to baš i nije tako i treba i o tome pričati.

Smatram da je najveća pogreška koju mi žene radimo na svoju štetu to da nesvjesno “glumimo” muške poduzetnike, odnosno radimo posao na “muški” način. Tu zapravo ne govorim o spolu nego o razlici u muškoj i ženskoj energiji (svi imamo obje i obje su jednako važne, ali često nisu u ravnoteži). Ženska energija je energija primanja i uživanja, raditi stvari na ženski način znači raditi ih ciklično, ne linearno. Rad u okruženju koje od nas očekuje da svaki dan imamo istu razinu energije, entuzijazma, poleta i snage jednostavno nije zdrav. Od kad radim ovako, polako, zahvalna sam na svakom početku svog ženskog ciklusa kada se mogu samo dovući do ateljea, skuhati čaj i slušati podcast ili pisati dnevnik ili što god mi od posla tada odgovara, za razliku od korporativnih dana kada bi se i na takve dane morala ustati rano, obući, našminkati, juriti na sastanke i biti proaktivna iako mi cijelo tijelo vrišti “idi doma i spavaj”. Kada radimo ciklično imat ćemo periode kada smo u naletu inspiracije i stvarno radimo po cijele dane jer nam to odgovara, ali i periode kada odmaramo koji su jednako važni jer nam tek u tim trenucima mogu pasti na pamet nove, bolje poslovne ideje.

Smatraš li se organiziranom? Voliš li rad od kuće?

Uvijek mi je bilo zanimljivo promatrati kako sam drugačija osoba na poslu od one doma – stol na poslu mi je uvijek bio besprijekorno uredan, svaka stvar na svom mjestu, kao i desktop na poslovnom računalu, svega par mapa na njemu, svaka datoteka na svom mjestu, sve mogu pronaći jednim klikom, isto tako i inbox, sve razvrstano po mapama, označeno odgovarajućim bojama, svi zadaci prebačeni u kalendar… Dakle, rekla bih da sam odlično organizirana u poslu, što mi je potvrdila i svaka osoba s kojom sam ikada radila. Doma sam sve suprotno od toga – kreativni nered posvuda, inbox uvijek pun, kao i desktop na osobnom računalu. Dok sam radila u banci imala sam službeni mobitel, ali na čuđenje mnogih kolega kojima je to bio ujedno i jedini mobitel, ja sam uvijek imala i privatni mobitel – jednostavno sam željela da su ta dva svijeta potpuno odvojena, kad uđem u stan da zaboravim na posao i obrnuto, kad radim, samo radim.

Kao što možeš zamisliti, rad od kuće u vlastitom obrtu mi je u tom smislu bio pravi šok i ne mogu reći da sam uživala u tome. Ušla bih u svoju spavaću sobu i vidjela boje, kistove i kutije natrpane posvuda, a na stolu bi bile one koje su trenutno u radu pa bi svaki put zastala i nešto malo odradila na njima dok me djeca ne bi opet odvukla – radila sam i stalno i nikad i to mi je bilo prilično stresno. Zapravo sam se preporodila od kad imam poslovni prostor u blizini stana i sad tek imam osjećaj da zaista radim – kad odlazim i vraćam se, kad imam taj “klik” u glavi čim prođem kroz vrata ateljea i kad se vratim doma da ne dolazim u napast uzeti kist u ruke i malo “prepravljati” i sl. I dalje mi je izazov privatni mobitel koji je ujedno i poslovni, ali učim se nositi s time.

Imaš li kakve zanimljive planove za budućnost koje bi htjela podijeliti s nama?

Iako i dalje redovito dobivam narudžbe za kutije za uspomene za bebe, djecu, prijateljice, majke, kćeri, kume, učiteljice, odgojiteljice i sl., moja najveća strast i trenutni fokus su oltari za meditaciju. To je intuitivna uporabna umjetnost koja pomaže ženama da se sjete tko su zapravo i počnu živjeti tu verziju sebe. Moja želja je da svaka žena ima svoj oltar kojem se svakodnevno rado vraća kao mirnom i čarobnom mjestu za kontemplaciju i manifestaciju, kao mjestu na kojemu je sve moguće i na kojemu može biti baš to što jest. Radi se o puno dubljoj priči od lijepe kutije napunjene alatima za jačanje intuicije i povratak sebi, to je priča koja nadilazii čak i okvire umjetničkog izražavanja i prelazi u coaching.

S tom svrhom sam pokrenula newsletter uz koji darujem ženama vođeno unutarnje putovanje za upoznavanje boginje u sebi (doduše, sve je na engleskom jeziku jer se nisam htjela ograničavati teritorijalno). Prve reakcije na to su odlične i sve više mi se javljaju žene koje žele dublje ući u tu priču tako da pripremam online program i e-book koji će biti komplementarna usluga uz sam fizički oltar. Drugim riječima, radim na svojevrsnom uputstvu za uporabu tog svog proizvoda za žene koje to privlači, koje žele svjesno i kroz neki ritual iskoristiti vrijeme za sebe, ali ne znaju što bi i kako bi.

Osim toga, već dugo mi je želja slikanje prebaciti na novi medij – platna, uz zadržavanje prepoznatljive reljefne teksture i mixed media tehnike koju koristim i na kutijama tako da se nadam da ću si u bližoj budućnosti stvoriti vrijeme za taj eksperiment koji će naći svoju publiku. S tim u vezi, voljela bih u skorijoj budućnosti održavati i radionice intuitivnog slikanja uz kakao ceremoniju kao moj doprinos globalnom pokretu oživljavanja osnažujućih ženskih krugova i sestrinstva koje smo ranije živjele kroz neku varijantu crvenih šatora koji su postojali u svim ranim kulturama. Vidjet ćemo gdje će me to dalje odvesti jer cijelo poduzetničko putovanje, ako se bavimo onim oko čega smo istinski strastveni, predstavlja svojevrsnu evoluciju duše – sve je samo korak na putu koji nas vodi na iduću stepenicu.

Što bi voljela poručiti ženama koje tek kreću u poduzetništvo?

Budi hrabra i ne odustaj, ali budi svjesna da je rad na svom poslu zapravo konstantni, duboki rad na sebi na koji moraš biti spremna. Svaki trud se isplati pa tako i ovaj, rezultat je sloboda od i sloboda za, sloboda u svakom zamislivom smislu te riječi, ali ne bez spremnosti na inicijalne žrtve (i tu ne mislim nužno na vrijeme i novac). Trebaš biti spremna preuzeti potpunu odgovornost za svoj posao, a time zapravo i za svoj život.

Najbolji savjet koji mogu dati je da se uvijek iznova vraćaš sebi i svaku odluku donosiš iz tog mjesta u dubini sebe. Danas postoji toliko stručnjaka za sve i svašta i svakako to treba iskoristiti, i uložiti u mentore, ali ne na način da im prepuštamo odgovornost. Nema dana da nešto ne učim od nekog, bilo poslovno bilo privatno, ali sam svjesna da nitko od njih ne može umjesto mene odgovoriti na pitanje što je to što bi ja trebala raditi, pa čak ni kako jer postoji bezbroj različitih načina. Samo zato što je nešto uspjelo nekome na jedan način, ne znači da će i tebi. Dakle, nemoj gledati oko sebe i kopirati nego pogledaj u sebe i zapitaj se što TI zaista želiš i na koji način želiš doći do toga, a onda nađi nekoga tko je najsličniji toj viziji i tko će ti u tome pomoći jer je ispred tebe znanjem i iskustvom.

S tim u vezi bih isto napomenula da je lako izgubiti se u moru besplatnog sadržaja pa samo “gutati” jedno za drugim i ne primjeniti ništa od toga zbog osjećaja da nismo još spremne – neki dan sam čula odličnu riječ za to – “learncastination” – prokrastinacija jer mislimo da moramo naučiti još jednu stvar prije nego što je implementiramo. I sama sam se često našla u tom začaranom krugu, ali sada se zaista trudim držati one “dovršeno je bolje nego savršeno” iliti “grow as you go”. Iskustvo me naučilo da najbrže napredujemo kada krenemo i učimo iz procesa, a na kraju sve ispadne i puno jednostavnije nego što je izgledalo dok smo o tome samo razmišljale.

Najvažnije je zapravo uživati u procesu jer kada istinski uživaš u onome što radiš ljudi to prepoznaju i žele biti dio toga, to je prirodno. Zato se uvijek vraćam na intuiciju i kad zamislim da nešto radim vezano uz bilo koju ideju ili poslovnu ponudu, promatram kako se osjećam, imam li leptiriće u trbuhu, jesam li uzbuđena (čak i lagani strah je ok jer je prirodno bojati se ako nam je to nešto novo, ali kroz takva iskustva rastemo) ili osjećam težinu i onaj neki “uf, ne da mi se to”. Kloni se “moranja” – ako promatraš svoje misli i primjetiš puno rečenica s “moram”, “trebala bi”, zapitaj se želiš li to uopće raditi ili samo misliš da će ti donijeti rezultate pa zato “želiš”. Pod time ne mislim na stvari vezane uz poslovanje koje rijetko tko želi i voli raditi, ali se moraju riješiti, kao dokumentacija, računi, a za neke možda čak i objave na društvenim mrežama i sl. Tu nemamo puno izbora, bar ne na početku kada rijetko tko u startu ima sredstva za delegiranje zadataka. Mislim na onaj dio poslovanja koji je jezgra onoga što radiš – ako u tome ne uživaš, radije nađi nešto što te “pali” i rezultati neće izostati.

You may also like

Leave a Comment

* By using this form you agree with the storage and handling of your data by this website.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More