Koliko Vam vrijedi Vaše zdravlje i znate li na koje ga sve načine ugrožavate?
Znate li što jedete? Otkuda dolazi hrana i koji su dodaci u tom proizvodu? Pitanja su kojima nas bombardiraju zadnjih 20ak godina.
Znate li čime se mažete? Koji su sastojci vaše kozmetike? Pitanja su koja slušamo zadnjih 10ak godina. Svima je važno da su hrana i kozmetika organske, održive, zdrave, ekološke…
A znate li kako se izrađuje, obrađuje i što sve sadrži odjeća koju nosimo svakodnevno? Kako utječe na nas ali i na okoliš dok se izrađuje, nosi i kad odlučimo da to više ne želimo nositi? Možda je vrijeme da se pozabavimo i time. Jer kao i kozmetika i hrana, i kemikalije iz odjeće mogu utjecati na naše zdravlje. A zdravlje je ipak najvažnije.
Prvo malo povijesti. U predindustrijsko vrijeme stanovnici naših krajeva su koristili vunu, lan i konoplju za izradu jednostavnih tkanina. Tijekom srednjeg vijeka, tekstilna proizvodnja bila je važna kućna djelatnost, osobito u ruralnim područjima, gdje su žene tkale platna za vlastite potrebe. Treba li spomenuti da je u to vrijeme, kao i sva hrana, i sav tekstil bio organski? I naravno, biorazgradiv. Izrada tekstila zahtijevala je puno rada i vremena. Trebalo je uzgojiti lan, pobrati ga, sušiti, izdvojiti sjeme, namakati ga uz fermentaciju, izdvojiti mekana vlakna od drvenastog dijela…., ispresti, istkati i sašiti komad. Isto i s vunom. Čuvati ovce, šišati ih, oprati i češljati vunu, presti, tkati ili plesti. Nakon toliko vremena i posla odjeća je bila vrijedna. I nosila se i nasljeđivala se dok se ne bi raspala, zatim bi se reciklirala u npr. tepihe krpare ili koristila za čišćenje.
Industrijska revolucija krenula je iz Engleske, zanimljivo, baš iz tekstilne industrije krajem 18. stoljeća.
Prijelaz s ručne na strojnu proizvodnju promijenio je način na koji su se tkanine izrađivale – od sporog kućnog rada do brze i masovne proizvodnje u tvornicama. Tekstil postaje jeftiniji i dostupniji.
Iako je industrijska revolucija donijela tehnološki napredak, prva tekstilna postrojenja bila su poznata po teškim radnim uvjetima i iskorištavanju radne snage, uključujući i djece. Sjetimo se, organizirani pokret žena-radnica koji je izravno doveo do utemeljenja Međunarodnog dana žena krenuo je dana 8. ožujka 1857. godine, kad su žene zaposlene u industriji odjeće i tekstila u New Yorku javno demonstrirale, protestirajući zbog loših radnih uvjeta i niskih plaća.
S razvojem kemije u 19. stoljeću, broj korištenih tvari za bojanje i za doradu tkanina naglo je porastao – mnoge su bile toksične, ali su se tada koristile bez regulacije i svijesti o njihovom utjecaju. Klor, kiseline i lužine, za izbjeljivanje i omekšavanje tekstilnih vlakana; metalne soli koje su se koristile za poboljšavanje postojanosti obojenja izazivale su kronična trovanja, oštećenje bubrega, živčanog sustava i kože kod radnika.
U početku su se bojalo prirodnim bojilima (indigo, kurkuma, tirski purpur,..), ali s napretkom kemije u19. stoljeću pojavljuju se sintetske boje, osobito anilinske boje, napravljene iz katrana (ugljikovodika dobivenog iz ugljena).
Kemikalije u tekstilnoj industriji tijekom i nakon industrijske revolucije bile su revolucionarne za proizvodnju, ali opasne za ljude i prirodu. U to vrijeme nije postojala svijest ni zakonska regulativa o zaštiti zdravlja ni okoliša. Tek u drugoj polovici 20. stoljeća počinju se uvoditi pravila o sigurnosti, zamjene za otrovne tvari i sustavi za pročišćavanje otpadnih voda.
Danas tekstilna industrija još uvijek koristi mnoge kemikalije, ali sve veći je naglasak na održivoj, netoksičnoj i ekološki prihvatljivoj proizvodnji.
90ih godina 20. stoljeća tekstilna industrija seli se na daleki istok gdje je zbog slabije zakonske regulative i loših uvjeta rada cijena rada znatno niža. Time odjeća opet postaje jeftinija i dostupnija.
Iako je EU je u 21. stoljeću postavila stroge zakonske okvire kako bi zaštitila zdravlje potrošača, smanjila utjecaj tekstilne industrije na okoliš, potaknula prelazak na sigurnije, netoksične kemikalije i kružnu proizvodnju još uvijek se većina svjetske tekstilne proizvodnje odvija u zemljama dalekog istoka (posebno u Kini, Bangladešu, Indiji, Vijetnamu, Pakistanu), gdje su zakonske regulative o kemikalijama u tekstilu često slabije, neujednačene ili nedovoljno provedene u usporedbi s Europskom unijom. U ruralnim tvornicama često se koriste jeftine, toksične boje i metalni spojevi, jer je kontrola slabija. Slaba inspekcija i korupcija otežavaju provedbu zakona.
Toksične kemikalije često se neadekvatno skladište ili izbacuju u okoliš, osobito u vodene tokove. Radnici su često izloženi formaldehidu, azo-bojama i metalnim spojevima bez zaštite. Mnoge male radionice i domaće bojadisaonice koriste nesigurne metode. Još uvijek se koriste jeftini, ali vrlo toksični spojevi poput kromovih bojila i anilinskih derivata…. Dobar dio tih spojeva ostaje u tekstilu i koji onda nosimo na sebi. A svi znamo da je koža naš najveći organ i, kao što se neki lijekovi mogu primjenjivati preko kože, tako se i otrovi apsorbiraju kroz kožu.
Treba li reći da se, kad nam taj komad dosadi, ili raspadne zbog loše kvalitete izrade, on završi na smetlištu gdje nastavlja trovati zrak, zemlju i tlo kao i ljude koji žive u blizini? Je li to cijena koju smo spremni platiti za novu krpicu od 5,6,.. eura?
Jeste li sigurni da razliku u cijeni odjeće želite platiti svojim zdravljem?
Dobra je vijest da se kroz REACH uredbu i nove strategije, sve više proizvođača u EU i izvan nje prilagođava zahtjevima za zeleniju i sigurniju tekstilnu industriju.
EU planira uvesti digitalnu putovnicu za tekstilne proizvode, koja bi sadržavala i Informacije o kemikalijama koje su korištene, podrijetlo materijala, način reciklaže i održavanja. To bi omogućilo veću transparentnost i potaknulo odgovornu proizvodnju i kupnju.
U sklopu Europskog zelenog plana, EU je predstavila novu Strategiju za održivi i kružni tekstil, s ciljem da do 2030. godine svi tekstili na tržištu EU budu kvalitetno izrađeni, reciklabilni, bez opasnih kemikalija, nastaju u poštenim uvjetima rada, imaju manji utjecaj na okoliš.
Strategija uključuje i obvezno označavanje kemikalija u proizvodima, jaču kontrolu uvoza iz zemalja izvan EU (npr. iz Azije), poticanje eko-dizajna i zamjene toksičnih tvari netoksičnima.
Dok se to ne ostvari, budite svjesne da one šarene krpice koje naručujete iz no-name web shopova na kojima se nigdje ne može otkriti otkuda su jer govore sve jezike, još dugo neće biti predmetom zakonskih kontrola i regulativa.
Pazite što kupujete! Kupujte manje ali kvalitetnije, birajte pametnije!
Autorica: Tatjana Grgurina Vučetić, dipl. ing. tekstilne tehnologije, modna dizajnerica, tekstilna umjetnica i stilistica. Odlučila je prestati biti dio problema (proizvodnja odjeće) i postati dio rješenja. Pomaže ženama da nauče prepoznati kvalitetne komade odjeće koji im dobro stoje i duže traju, kupovati manje i kvalitetnije, i razviti vlastiti stil.
https://www.instagram.com/tvoje.boje.by.tanjadelanesto
www.tanjadelanesto.hr
