Majčinstvo i poduzetništvo

Ovo pišem nakon jako duge pauze. Dogodio se život – majčinstvo i dva posla kojima sam se zatrpala jer osim što imam vlastiti obrt u kojem radim s ženama koje žele više od majčinstva, radim i za poslodavca na puno radno vrijeme. Jesam li spomenula da sam i mama sad već skoro dvogodišnje djevojčice. Sve moje uloge su u meni što znači da jedna utječe na drugu, prelijevaju se iz područja u područje jer kad radim s mladima ja sam i savjetovateljica, prijateljica, majka. Kad radim s nekom mamom, ja sam i savjetovateljica, socijalna pedagoginja, majka, partnerica, prijateljica. No, ne ponašam se isto s klijentima, s djetetom, s prijateljicom. Svi mi držimo tu distancu, ali sve smo to mi. Zato je poprilično nemoguće posao „ostaviti“ na poslu, mali broj ljudi uspije uopće ne razmišljati o poslu u svoje slobodno vrijeme.

Pa je tako poduzetništvo, posebno za žene koje rade od doma, a uz to su i majke posebno izazovno. Majčinstvo me promijenilo, obogatilo, izazvalo na rast i ogromnu odgovornost koje sam tek sad svjesna. Majčinstvo me i iscrpilo, a poduzetništvo mi omogućava punjenje baterija. Jesam li jedina čudna?

Ovo pišem za svojim kuhinjskim stolom nakon večere dok se Livia igra s tatom i s vremena na vrijeme dođe do mene i pokazuje prstićem kao da tipka po tipkovnici. I tu mi se srce stisne jer ne želim da pamti mamu koja radi cijele dane. Ne želim da pamti mamu koja je na sto strana, a ne u igri s njom. No to je život. I ono što mi je druge sekunde u glavi je da joj pokazujem da ja nisam samo mama, da ja imam i druge interese, želje, poslove koje (volim) radim u svom danu. U redu je pokazati djetetu cijelu sebe. Pokazati što smo sve osim što smo mame, što volimo raditi, što nas to sve ispunjava, da je u redu puniti baterije aktivnostima koje volimo, koje rade dobro za naše zdravlje, kako fizičko tako i mentalno (no o tom jednom drugom prilikom).

Baš zbog svih tih razloga sam i ušla u poduzetništvo, osim iz želje da imam nešto svoje. Vjerujem da nisam jedina kojoj je glavni motiv bio dijete, odnosno više vremena, slobode u organiziranju svog vremena i života u skladu sa svojim obiteljskim životom, a ne da svoju obitelj prilagođavamo poslu. Nisam željela da zauvijek moram nekoga tražiti dozvolu da radim i sudjelujem u aktivnostima koje želim. I to je ono čega se prisjećam na ovoj klackalici na kojoj se trenutno nalazim, a o čemu vjerujem promišlja svaka poduzetnica koja „sjedi na dvije stolice“ i shvaća da ne može ovako dugo i da nešto ipak, prije ili kasnije, mora promijeniti.

S jedne strane treba preuzeti rizik samostalnog poslovanja, što vjerujem da mnoge od vas jesu i – čestitam! Hrabar, lud i odlučan potez u cilju onoga što želimo – imati slobodu kreirati si vlastiti život.

No, što se onda dogodi? Čak i kad radimo samo za sebe.

Zatrpamo se poslom s namjerom da svojoj obitelji osiguramo više, trudimo se doći do novih klijenata te zadržati stare, radimo sve kako bismo postale prepoznate i stekle povjerenje klijentima, kreirale vrijednost i prije nego nam plate jer tako to ide. Je li to stvarno tako?

Jesmo li upale u zamku da ćemo poduzetništvom imati više vremena za sebe i obitelj?

Vjerujem da zamka postoji, ali da trebamo biti mudre kako je izbjeći ili pak izaći iz nje na vrijeme. Pitanje je kako.

Ono što meni pomaže je definirati si lude i kul ciljeve, a nakon toga i one manje – podciljeve. Oni me usmjeravaju svakodnevno, ali ono posebno što me drži na životu je moje ZAŠTO.

ZAŠTO radim to što radim i KAKO ću to postići.

Mislim li da moram raditi 10h svaki dan?

Želim li toliko raditi?

Što zapravo radim cijeli dan, odnosno što su mi kradljivci vremena?

Koliko sam produktivna i kada?

Mislim li da moram biti na sto strana s pretrpanim rasporedom da bi za sebe vjerovala da sam uspješna i poduzimam sve potrebne korake?

Da bi drugi mislili da sam ultra uspješna?

Ono čemu ja težim je flow i opuštenost, slobodu u svom vremenu. Mogućnost slijeđenja vlastite razine energije, ali i strukture koju sam si sama postavila tako da poštuje taj flow, ease.

Ono što želim za svaku ženu, mamu poduzetnicu je da osijesti da je i ona važna u cijeloj toj priči. Da nije sama u toj priči i s tim izazovima koje ima.

Da će se sve isplatiti.

Ali da se može krenuti isplaćivati i sada, a ne za deset godina.

Kako?