Otkad radim, stalno slušam ovu rečenicu.
Ponekad izgovorenu naglas, češće poluglasno, a najčešće neizgovorenu, ali itekako opipljivu, stvarnu. Nalazim je između redaka. u pogledima, u pokretima. Kad su dvije žene nasmijane, netko uvijek pretpostavi da nemaju pametnijeg posla. Ili ga sigurno ne rade kako treba. Jer da rade – valjda bi bile ozbiljne, napetog čela i s vidljivim tragovima stresa.
“Ti si uvijek nasmijana, pa oni misle da ti ništa ne radiš!”
Kao da je smijeh dokaz nedovoljnosti. Kao da osmijeh diskvalificira. Kao da rad i radost nisu kompatibilni. Fascinira me kako su, u nekim glavama i u ovom digitalnom, navodno “progresivnom” svijetu – osmijeh i besposlenost i dalje uzročno-posljedično povezani.
Ako se žena smije, više je nego sigurno da nema što pametnije raditi. Jer da ima “pravi posao”, zacijelo bi bila namrgođena, preumorna, emocionalno iscrpljena ili barem zauzeta nečim važnijim od smijeha. Lice patnice podrazumijeva lice radnice. I obrnuto, of kors.
Ta logika, koju bi i statistika iz 1957. sramežljivo odbacila i dalje živi. U komentarima, u navodnim šalama, u suptilnim opaskama na sastancima. U medijima. U pravilnicima o odijevanju. U politikama zapošljavanja.
Dvije žene koje se smiju dok u kafiću sjede uz kavu ili nešto drugo? Neradnice.
Grupa cura na godišnjem koje se smiju do suza? Parazitkinje.
Kolegica koja se nasmijala na Zoomu? Površna. Nije ozbiljna. Nema poslovni “mindset”.
A sad obrni sliku.
Kad direktor digne čašu na domjenku i pukne od smijeha – čovjek ima karizmu.
Kad se trojica sredovječnih muškaraca smiju u birtiji usred radnog dana – to je “zaslužen odmor”.
Kad se nogometaš smije na treningu – dečko je motiviran profesionalac.
Poruka sustava? Ne smije nam biti zabavno. Ni inače, a pogotovo ne dok radimo.
Jer zabava i posao ne idu zajedno. Profesionalnost se mjeri zabrinutošću, odgovornost – šutnjom, a ambicija – izostankom spontanosti.
Zato da ti kaže nešto ova gospođa s puno životnog iskustva:
Ljudi koji vjeruju da je autoritet stvar mrštenja, a odgovornost – stvar tišine, nisu ljudi od kojih želiš učiti.
Jer ne smeta njima tvoj smijeh. Njima smeta neovisnost koja ga omogućuje.
Osmijeh, kad nije iz pristojnosti nego iz unutarnje slobode, znači da si barem na trenutak izvan kontrole tuđih očekivanja. A to može biti izrazito opasno.
Poruka pisca? Ako tvoj smijeh zasmeta tvom poslodavcu, vrijeme je da ga zamijeniš.
Poslodavca, nikako ne osmijeh.😉
