Sve smo mi krenule s jednom željom stavljenom na srce. Imale smo san. Neke od nas vole pisati, neke fotografirati, a neke izrađivati nakit. Ili nešto skroz drugačije.
Neko smo vrijeme provodile radeći to kao hobi. Prvo smo to radile i poklanjale svojim prijateljicama, braći i sestrama, kolegama s posla. Često smo puta čule i da bismo to trebale početi naplaćivati, da bismo od toga trebale živjeti. Pretpostavljam da je mnogima od nas prva reakcija bila: “Ma ne, tko bi to platio?!”
Tipični počeci
Pa smo se počele igrati s tom idejom. Otvorile profile na društvenim mrežama. Stigao je prvi upit i naša reakcija “Ajme netko će mi platit za ovo?” Pa krenemo u izradu. I ulovimo se kako mislimo: “Mene netko plaća da radim ono što volim, wow, je li to moguće?”
Nikad neću zaboraviti kad sam doma pripremala neki recept za jednu firmu i plakala od smijeha jer – mene netko plaća da jedem 🤣 Nisam mogla vjerovati da je tako nešto moguće. A pogotovo da je moguće – za mene! Znate onu klasičnu impostersku: “Ona to može, ali ne i ja. To je moguće za nju, ali ne i za mene!”
Trenutak odluke
Onda se zareda više takvih poslova i dođemo do vaganja: dati otkaz na trenutnom poslu (na kojem u većini slučajeva i nismo baš presretne) i raditi samo za sebe ILI i dalje gurati oba paralelno. Još ako imamo i obitelj, postane nam sve teže gurati sve to zajedno. A s druge strane, zvuče nam jaaaaaako primamljivo sva ta silna obećanja s društvenih mreža o financijskoj i vremenskoj slobodi. To je san. To je ostvarenje svih naših snova. Raditi od doma, biti s našom djecom kad god to želimo i živjeti od onoga što volimo raditi. Živjeti od našeg biznisa.
Ostvarenje sna
Dođe i taj dan. Ostvarile smo svoj veliki san. Dale smo otkaz, otvorile paušalni obrt i spremne smo živjeti od našeg sna. Možda smo i uzele poticaje za samozapošljavanje pa smo financijski mirne neko vrijeme.
Radimo, uživamo u onome što radimo. Zarada je povremena, ali ima je. “Bit će s vremenom sve više”, tješimo se. Upisujemo razne edukacije, jer nam poručuju da ništa ne radimo dobro i da zato još nemamo prvi milijun na svom računu. Ne vodimo dobro svoje društvene mreže, ne pišemo dobro copy, nemamo adekvatne fotografije, nemamo dobar mindset, nismo dobre prema svom tijelu, web nam nije SEO optimiziran, ne odmaramo dovoljno, nemamo lead magnet, nismo dovoljno jasne i direktne, nemamo newsletter, nemamo prodajni lijevak, nemamo idealne klijente, itd. (Sigurna sam da nabrajanje nije završeno).
Teški trenuci
I počne biti teško. Dogode se dani i tjedni kad postane preteško. Kad nemaš za platiti doprinose. Kad nitko ne kupuje ono što si ti iza scene stvarala tjednima, punim srcem. Kad se pitaš: “Zašto svima ide, a meni ne? Što ja radim krivo, u čemu griješim? A samo sam htjela raditi ono što volim – i od toga živjeti. Ne tražim milijune, samo da mogu platiti račune. I živjeti, a ne preživljavati.”
Shvatimo da je naš san postao – noćna mora. Idemo na spavanje u suzama, budimo se u suzama. Osjćeamo grč u želucu, osjećamo se loše, krivo. Nije trebalo biti tako. Živimo svoju noćnu moru, a ne san. Još ako imamo i obitelj uz sve to – teško postaje još teže.
Druga strana medalje
Često se družim s poduzetnicama koje nisu zadovoljne svojim prihodima i osjećala sam da to moram ispričati. Da pokažem da ima i druga strana medalje. Koliko i sama vidim – o tome se rijetko priča. Nitko ne želi prikazati da mu je teško, da ne bi ljudi pomislili kako smo neuspješni, kako nama ne ide. E baš zato ovaj tekst.
Ja sam Tea i nekad mi stvarno ne ide. Nekad ne prodam ništa. Nekad plačem jer ne razumijem zašto mi ne ide. Nekad poželim odustati od svega. Nekad živim noćnu moru, iako živim svoj san.
Nisi sama, nisi jedina!
Ako se i ti ponekad osjećaš ovako – znaj da nisi sama. Oh itekako nisi sama! Puno je onih koje preživljavaju od mjeseca do mjeseca, ali se srame o tome pričati. Puno je onih koje financiraju njihovi muževi ili apartmani, a ti i ja nismo te “sreće”. Sve smo mi puno glasnije u pokazivanju izvoda iz Stripe-a ili fotografija s egzotičnih putovanja (ništa bez fotke laptopa s pogledom na more ili ocean i #sloboda).
Svrha ovog teksta nije da kolektivno kukamo i vičemo kako nije fer. Svrha je da ukažem na to da nam nekad ne ide i da je to normalno, da se to mnogima događa (a ne samo nama). Da pružim utjehu svakoj poduzetnici kojoj san ponekad postane noćna mora. To je druga strana medalje. Rijetko se spominje, ali ona je tu – stvarna i postoji.
Pišite mi u komentarima: je li vaš san ponekad više liči na noćnu moru nego na ostvarenje sna?
