''Lako tebi'' (ne)kultura i razlog zašto je kod susjeda trava zelenija.
O ''LAKO TEBI'' (ne)kulturi, cvijeću, i zašto je trava zelenija kod susjeda.
Lako tebi – ti radiš za sebe.
Briga tebe – ti si privatnica.
Je*e se tebi – ti imaš svoj salon.
Govore li to i tebi? Odmahnu li rukom dok se kiselo smješkaju?
Kako ti reagiraš na takve komentare?
Ako ti nisi jedna od nas koje smo bar dio života provele opravdavajući svoj svaki potez, ovo nije tekst s kojim ćeš se povezati. Ako nisi jedna od nas koje smo se borile s nesigurnošću i potrebom za odobravanjem, ovo nije tekst koji će te dotaknuti. I vjeruj mi, radije bi da se što manje žena prepozna u ovim riječima… No znam da ima mnogo nas što smo sumnjale u sebe i svoje odluke, što nismo imale dovoljno samopouzdanja, što smo se dokazivale drugima umjesto da se dokazujemo sebi.
Pa da se vratimo na početnu misao – lako tebi.
Ponekad bih čula ovakve izjave, no nisam bila u poziciji te privatnice kojoj je navodno lako, pa nisam previše razmišljala o tome. No čim sam otvorila obrt krenula je lavina komentara, jer eto, meni je lako.
Nekada bih to smatrala vrlo nepravednim, pa bih se borila s vjetrenjačama i osjećala svojom misijom objasniti ljudima da nisu u pravu, da to nešto nije onako kako se njima čini. Prije bih imala poriv ispraviti ”pogrešno” mišljenje drugih, potrebu da objasnim da meni nije bilo nimalo lako stvoriti to što danas imam. Rekla bi ja njima kako sam se itekako mučila, trudila, žrtvovala, ludila, preispitivala, plakala, učila, pokušavala, griješila, sumnjala u sebe, gubila vjeru u proces, pokušavala ponovo, pisala ideje, bilješke, slušala, još malo učila, još malo griješila, i bojala se prije nego sam uspjela.
I što bi dobila? APSOLUTNO NIŠTA.
Taj fenomen ”lako tebi” (ne)kulture osobito je izražen na ovom našem brdovitom Balkanu. To zabadanje nosa u tuđe poslove, seciranje tuđih života i traženje mana apsolutno svemu većini je hobi. Traženje mane tebi pomaže njima da se osjećaju bolje sami sa sobom, jer eto, lako tebi. Tebe život mazio, palo ti je s neba, ti ne patiš kao što bi prosječan Balkanac trebao. A to je još jedan fenomen na našem podneblju, gdje se vrednuješ onoliko koliko patiš i koliko ti je teško. Ili barem koliki imaš talent da svoj život prikažeš kao patnju. Osobito ako si žena. Nema goreg nego da uživaš ili zamisli, odmaraš. No to je tema sama za sebe…
To ti je ona dobra stara – kod susjeda je trava zelenija.
I da znaš, kod mog susjeda zaista je, iako nikada ne vidim da je zalijeva. Kod mene trave ni nema. Ali ima cvijeća, ima začina, ima voća i povrća, iako ja imam beton a on travu. I ja mogu zalijevati svoj beton, on nikada neće postati trava. Ni kod susjeda neće biti voća, jer ga on nije posadio. Poanta priče je da svatko živi svoj život, svatko ima neke okolnosti na koje nije mogao utjecati, a sve je ostalo na nama da sami stvorimo. Nikada ne znaš što se krije iza nečijeg uspjeha ili neuspjeha, i nema to smisla suditi niti se praviti pametan. A najmanje ima smisla opravdavati se ljudima koji se nisu ni usudili napraviti što ti jesi.
Ti najbolje znaš je li tvoj put bio lak ili težak. Nitko osim tebe i ne mora znati što si sve prošla i koje prepreke su ti se našle na putu. Znaš koji je tvoj cilj, znaš koji su tvoji snovi, znaš da to radiš zbog sebe – ne zbog mišljenja sela.
Misao koja je meni puno pomogla u cijelom procesu ulaska u poduzetništvo je bila ta da svi čuju i vide ono što žele. Da pojasnim:
Tko ti traži manu, naći će je.
Tko slavi tvoj uspjeh, manu neće ni vidjeti.
Tko je prošao nešto slično kao ti, razumjeti će.
Umjesto da ikome išta dokazuješ, ti im na tu njihovu ”lako tebi” uzvrati sa:
”Život bi i trebao biti lak.”
Većinom su iznenađeni odgovorom, a ja sam iznenađena količinom lakoće i mira koju osjetim kada samu sebe zaustavim u nekom besmislenom opravdavanju.
Rješenje nam je najčešće pred nosom, toliko jednostavno da ga često ne možemo vidjeti. Pa sam tako u nekom trenutku i sama otkrila toplu vodu i zaključila da nisam dužna nikome polagati račune! Ok, osim poreznoj.. 😉
