Dvosjekli mač perfekcionizma

by Andrea Perković
503 views

NE, ovo nije još jedan blog o tome kako je perfekcionizam isključivo loš i kako treba bježati od njega. Ne treba gledati stvari isključivo crno-bijelo i uvijek ih je bolje sagledati iz više različitih kuteva, a nakon toga sami odlučiti što vam paše, ne paše i u kojem omjeru.

Kad je u pitanju perfekcionizam, gotovo svaki put kada sam bila u društvu gdje se dodaknemo ove teme konotacije su negativne. I da, razumijem da previše perfekcionizma škodi. Ne kažu bez razloga da veliki broj perfekcionista ne završava stvari i ostavlja ih napola započete. Isto ih povezuju i s manjkom discipline i organizacije baš zbog te “paralize” koja ih obuzme, kao i misli da sve što rade treba biti savršeno i bez greške čime ih se vrlo često krivo okarakterizira lijenima. Been that, done that, samo što kod mene nije bila u pitanju lijenost, već imposter sindrom koji me je posjećivao više nego HRT inkasator.

Iako se ne smatram nekim pretjeranim perfekcionistom, istina je negdje u sredini. Zapravo jako OVISI o čemu se radi. Ono što mi je na visokom stupnju prioriteta i nekog osobnog značenja- tu priznajem da sam perfekcionist para excelance. Slobodno pitajte bilo koga tko mi je stao pred objektiv ili išao samnom dok sam kupovala opremu. Znam točno što želim i na koji način i to mora biti tako. Ukoliko nije, pronaći ću način da postane.

Perfekcionizam je za mene igranje vatrom. S jedne strane može biti jako dobar, jer kad ste perfekcionisti znate kako nikada nećete napraviti stvari polovično i da sve treba biti vrhunski. Usmjereni ste na kvalitetu i pravilnost obavljenog posla i ne bi rekla da je to nešto loše jer nikada nećete raditi brzopleto. Međutim, s one druge malo tamnije strane, perfekcionizam zaista može doći “glave” kada nam ne ide po planu i kada se teško zadovoljimo neovisno o tome što radimo i zapravo ostavljamo stvari nedovršene- jer nisu dovoljno dobre. Time posao i dalje čeka ili se obavlja presporo, što nijedan klijent/kupac ne voli.

I tu je onaj “tricky” dio gdje trebamo sami odrediti što nam je važno i u kolikoj mjeri, te želimo biti na skali perfekcionizma. Mislim da je u životu univerzalno ono da ne valja ni premalo ni previše i da je istina zapravo negdje u sredini. Osobe koje uspiju razaznati tu nevidljivu granicu, svoj perfekcionizam mogu iskoristiti kao gorivo u radu. Naravno, ako pri tome ne drže šibice u ruci.

Dodala bih svakako za kraj da savršeno ne postoji, te da će uvijek biti osoba koje su po vama “bolje” ili “uspješnije” od vas. Ne dajte se zavarati. Nemojte biti toliko strogi prema sebi i pripišite si stvari koje radite dobro. Čak i ako ne ide uvijek po planu ili nije onako kako ste vi zamislili da treba biti- recite sami sebi da je to u redu.

You may also like

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More