odmor

Tko sam ja kad ne radim ništa?

by Vaše Priče
514 views

Kada si zadnji put zapravo odmorila? Kada si jednostavno prestala raditi to što radiš… i radila NIŠTA?

U siječnju prošle godine osjetila sam se umorno. Prazno. Kao da nemam više što dati. Ma koliko pokušavala, iz mene više nije izlazilo ništa konstruktivno.

Shvatila sam da je moj živčani sustav otišao u zimski san i da forsiram. Došla je poruka izvana i iznutra: stani. 

I, sagnuta pod težinom psihofizičkog umora, napravila sam upravo to – stala.

Da nisam imala sesije s klijenticama, da nisam napisala nijedan e-mail, snimila, osmišljala, planirala… NIŠTA.

Nakon godina kontinuiranog rada, pisanja, objavljivanja… NIŠTA. 

Nisam odredila na koliko – onoliko koliko treba. Ranije životne lekcije (kao eskalacija endometrioze u dvadesetima) naučila me da napravim pauzu kad osjetim da je vrijeme, čak i onda kad “ne mogu”. 

Potrajalo je (samo) 2 tjedna da nisam radila, ali za moje overachieving tendencije, činilo se kao vječnost. 

Možda se čini kao mala stvar, meni je bila ogromna. A možda ti imaš sličan problem, da si umorna i želiš odmoriti, usporiti, stati, ali onda krenu one misli: 

Evo samo da napravim x pa ću onda… i prođe vrijeme.

Tko će preuzeti y dok mene nema?

Kad bih imala riješeno z… e ONDA bih mogla stati.

Svi ti UVJETI da sebi priuštiš osnovnu potrebu – da odmoriš.

Svi ti UVJETI da se uskladiš s onim što osjećaš iznutra.

Svi ti UVJETI da se osjećaš kao da daješ dovoljno.

I mene su obuzele iste misli, isti uvjeti. Kada sam uzela taj prijeko potrebni predah, isprva nije bilo ni lijepo ni lako. 

Kada postoji neka aktivnost koja zaokuplja tvoje vrijeme, misli, nešto s čime se identificiraš, ono što je tvoj prozor kroz koji daješ vrijednost svijetu… stati zvuči zastrašujuće.

Možda je to tvoj posao, možda su tvoja djeca, za puno žena je onaj osjećaj “da znam da me drugi trebaju”. 

Budući da se često definiramo i deklariramo kroz uloge: majka, supruga, zaposlenica, poduzetnica – kroz ono što dajemo drugima, zaustavljanje neminovno dovodi do onih teških pitanja:

Tko sam ja kad ne radim ništa?

I, još važnije, i, još gore:

Koja je moja vrijednost kada ne dajem ništa? 

Kada sam konačno odlučila stati, nisam si morala naglas postaviti to pitanje jer mi je moja reakcija na “NIŠTA” dala odgovor: rollercoaster misli i emocija koji je uslijedio kada sam prestala raditi sve s čime sam se do tog trenutka snažno identificirala. 

Nemir, tjeskoba, mučnina, krivnja, preispitivanje.

Razlog zašto ovo dijelim nije “zato što je to moja priča” nego zato što se u svojem radu neprestano susrećem sa ženama koje imaju isti ovaj problem:

Kada ostanu trudne i više ne mogu biti “produktivne” kao prije. Kada rode carskim rezom i prvih dana ili tjedana ne mogu spremati po kući niti dići bebu. Kada postanu majke i pucaju po šavovima jer pokušavaju održati stari tempo, “ne stižu ništa” i iz istog si razloga ne dopuštaju predah.

To je onaj “Ne mogu usporiti”, “Ne mogu raditi manje”, “Ja ne mogu stati JER” …  *imaš neki vrlo uvjerljiv razlog*, sigurna sam. 

I vječita krivnja koja udara bičem za sve što jesi i nisi napravila.

To je onaj strah da će se sve raspasti, da će svijet stati ako nisi stalno u pogonu.

Ili još gore – strah da neće. 

Mnoge žene s kojima radim imaju simptome koji svjedoče o toj unutrašnjoj borbi: kronične bolove, iscrpljenost, upalna stanja, autoimune poremećaje ili “samo” nemir i tjeskobu koje nemaju off prekidač. 

NARAVNO da kao ljudi želimo doprinositi svojoj zajednici, ali velika je razlika činimo li to iz potrebitosti ili istinske dobrobiti i želje da dajemo.

Često je to iz potrebitosti – da dobijemo potvrdu da smo dobre, vrijedne i zaslužne majke, osobe, partnerice.

Tvoj umor nije medalja. Tvoj umor nije problem nego rješenje – poziv da staneš i nahraniš dušu i tijelo za život umjesto preživljavanja.

Ovo je nešto što ide kontra hustlea i svog društvenog uvjetovanja – 

Što ako ne moraš stalno upirati svom snagom da bi zaslužila i opravdala svoje mjesto i postojanje? 

Što ako te požrtvovnost preko svih granica ne čini boljom nego samo umornom mamom koja svojoj djeci šalje poruku “biti mama znači da više nisi bitna”?

Što ako te preuzimanje cjelokupnog roditeljstva na sebe ne čini boljom partnericom nego zakida tvojeg partnera za očinsku ulogu, rast i preuzimanje odgovornosti?

… i da, “takvo je društvo”, ali što ako si ti voljni sudionik neodržive trke da se popuni rupa bez dna zvana “NIKAD DOSTA” – u radu, majčinstvu, održavanju nametnute forme i postizanju ciljeva? 

Postoji drugačije.

Moje zaustavljanje pokazalo mi je da me moj posao ne definira ma koliko ga voljela i da život neće propasti ako ja stanem.

Otkrila sam da se mogu opustiti i kad sve nije savršeno ili – uopće riješeno. 

Da moje stanje ne ovisi o okolnostima.

Da za svaki “ne mogu” i “ne znam” ne moram unaprijed znati kako.

Da je najbrži put naprijed kroz sve one emocije koje izbjegavam.

Ako izađeš iz te trke bez kraja – da, neminovno će te poklopiti val emocija, ali ono što te čeka s druge strane je itekako vrijedno, a to je tvoja sloboda.

O autorici:

Jasmina Brković

Posljednjih godina podržala sam 100+ klijentica da prebrode velike životne promjene (od trudnoće i  poroda nadalje) i s lakoćom plove kroz kontrakcije majčinstva. Učim te emocionalnoj regulaciji i vodim da nježno otpustiš što te koči povezivanjem riječi, emocija i tijela, koristeći ljekovitu moć priče i principe somatske terapije.

https://tvojapricasporoda.com/

https://www.instagram.com/jasmina.brkovic/

You may also like

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More