Kako dati otkaz na poslu gdje te jedino raduje kraj radnog dana?

by Dina Bašagić
kako dati otkaz

Nakon završetka Pravnog fakulteta nisam imala točnu predodžbu što želim iako sam kao studentica volontirala i radila na dosta mjesta. Preselila sam se u Zagreb, kažu velike su mogućnosti tu, međunarodne firme, puno odvjetničkih ureda, ma 100 % ćeš pronaći posao lagano.

I tako je i bilo. Tražila sam posao okruglo 2 tjedna i dobila ponudu na sva 4 mjesta gdje sam bila na razgovoru.

Prihvatila sam posljednju jer su mi se svidjeli budući šefovi i razgovor je bio zbilja opušten.

Krenula sam raditi, polako učiti sve stručne stvari kao i one druge vezano za organizaciju i funkcioniranje društva u koje sam došla. Prvi dojam je bio wow kakve divne ljude oko sebe imam.

Radno mjesto je bilo iznad prosječno dobro, prostor za učenje i napredak neograničen, šef divan, ali…

Sve je tamo bilo osim mene i moje duše.

Došla bi nedjelja popodne, mene bi krenula hvatati panika i totalna bezvoljnost jer znam što me čeka narednih 5 dana. Tješila bih se: ma super ti je ne izmišljaj, barem ti je ekipa dobra, ali gle kako je drugima ti ipak izađeš na vrijeme iz ureda većinu vremena itd.

Ponekad bi to upalilo, ponekad ne, ali sam osjećala duboki osjećaj nezadovoljstva, nepripadanja i sputanosti.

Kroz rad na sebi shvatila sam da je moja vrhovna vrijednost u životu sloboda i postalo mi je kristalno jasno zašto me hvata panika od pomisli na posao i zašto sam toliko duboko nesretna. Sloboda kao takva nije tamo postojala. Jasno se znalo kada dolaziš na posao, kada odlaziš, gdje radiš i kako ti dan izgleda.

Pomislila sam, da mi je barem užasno na poslu, da se barem mogu žaliti kako su mi šefovi grozni pa da imam neki „objektivan” razlog zašto želim otići od tamo. Svi iz moje okoline su mene pokušavali uvjeriti koliko je meni tamo dobro, da sam se ja znala zapitati kako sam tako nezahvalna i zašto se toliko loše osjećam kad je „objektivno” sve dobro.

Vrijeme je prolazilo, ja sam bivala sve više nesretna do mjere da sam razvila simptome depresivnog stanja i znala sam, da bez obzira što nemam podršku, ja moram napraviti nešto. U tom trenutku nisam imala rezervnu opciju, nisam tražila druge poslove iako sam živjela samostalno, samo sam znala da tako više ne ide.

Ja ne mogu živjeti čekajući petak, kraj radnog vremena ili godišnji. Ja želim živjeti sad, svaki dan i spremna sam platiti cijenu toga! Znam da može biti drugačije i dat ću sve od sebe da u tome uspijem.

I kako dati otkaz?

Tog petka, krajem lipnja, sam ušla u ured kod šefa i zamolila za 10 minuta vremena. Rekla sam mu da dajem otkaz jer ja jedino što volim na tom poslu su ljudi. Zahvalila sam mu od srca na svemu što me naučio i poželjela da se vidimo i čujemo uskoro i izvan ureda.

U trenutku kada sam zatvorila ta vrata točno sam osjetila da sam ukročila u novi život i iako nisam imala pojma što me čeka znala sam da se iz hrabrosti i slušanja vlastitog srca može izroditi samo dobro.

Dio s kojim se većini ljudi u ovakvim okolnostima najteže nosi je okolina, pitanja i komentari. Mene su čak i moji roditelji pitali zašto sam te toliko godina školovala kada sad se s time ne želim baviti. Na prvu te to stvarno dotakne jer pomisliš koliko truda je „bačeno u vjetar”, ali nije. Ništa od toga nije bilo uzalud i bolje je 5 godina „bačenih u vjetar” nego još 40 godina, zar ne?

Budući da sam do tada već nekoliko godina se bavila sobom uz pomoć yoge, mindfulnessa i psihoterapije, pronalazila sam načine kako se nositi s time. Birala sam dane provoditi sama sa sobom, s knjigama i inspirativnim ljudima pa makar oni bili u online svijetu.

Iako se generalno nisam mislila previše kako dati otkaz niti plašila što će biti sada kad dam otkaz, znao bi me uloviti grč i strah od budućnosti no tješila sam se da uvijek mogu ići konobariti ili raditi u Konzum dok uporedo radim na svojim snovima. Bolje i to nego da mi dijagnosticiraju depresiju s 25 godina jer radim nešto što „treba raditi” i nešto što je svima logično da radim.

Sjetila sam se da sam sa svojom psihoterapeuticom radila testove gdje je uvijek dolazio isti odgovor vezano za posao, a to je da ja trebam slobodu i da težim tome da budem svoj šef. Ta ideja mi je bila jako primamljiva jer obožavam tu slobodu koju poduzetništvo nosi, a rizik iako postoji nije mi toliko strašan u odnosu na to koliko mi se sviđa sloboda.

Kako je vrijeme prolazilo shvatila sam da bez obzira što nemam točnu predodžbu moram krenuti nešto raditi jer od nečeg se mora živjeti i popisala sam sve svoje kvalitete na papir. Što je ono što znam, a što mogu unovčiti sad? Odgovor u tom trenutku su bili jezici i prevođenje. Prijavila sam se na freelancing stranice gdje se nude takvi poslovi i krenula slati ponude za prijevode tekstove potencijalnim klijentima.

To je upalilo dovoljno da imam za život u tom periodu! Bila sam presretna! Prevodila sam tekstove s engleskog i njemačkog na hrvatski i obratno. Jedan potencijalni klijent me odbio jer je rekao da njemu treba virtualni asistent, a ne prevoditelj. Tada sam prvi put čula za taj pojam i zainteresirala se što je to. Upisala sam tečaj za virutalnog asistenta i shvatila da većinu toga već sada znam i radim zahvaljujući svom bivšem radnom mjestu.

Tada sam počela nuditi VA usluge cijelo vrijeme radeći prijevode. Nakon nekog vremena pojavio se moj prvi klijent za kojeg sam radila kao asistent. Taj čovjek je danas moj suradnik, a ja sam postala njegova desna ruka. Shvatila sam da je moj veliki talent organizacija i komunikacija s klijentima, dobavljačima, suradnicima i malo po malo preuzimala sam sve te obveze na sebe. Shvatila sam koliko uživam u tome da obavljam te popratne zadatke za ljude koji su genijalni u svom poslu, a oni istovremeno dobijaju puno vremena i energije da se fokusiraju na svoj core business. Shvatila sam koliko uživam pomagati ljudima u biznisu  na način da im olakšam radni dan uz primjene tehnika kao što je yoga i mindfulness jer znam s čime se sve nose. Pravo i iskustvo rada u odvjetništvu mi je tu neizmjerno puno pomoglo.

Kada sam shvatila da potreba za takvim uslugama na tržištu zbilja postoji (jer je puno ljudi u posljednjih par godina pokrenulo online poslovanja) odlučila sam otvoriti svoj obrt i zatražiti potpore za samozapošljavanje.

Danas radim iz kuće, iz kafića, s mora ili gdje god sjednem sa svojim laptopom. Uživam u svom poslu svakodnevno učeći i radeći s divnim inspirativnim ljudima dok uz to imam svu slobodu.

Moji veliki ciljevi za iduću godinu su organizacije team buildinga, radionica i retreata za poduzetnike jer su kreirali svoje poslove da bi bili slobodni i uživali u njima, a ja sam tu da ih na to podsjetim i dam im praktične alate za olakšavanje svakodnevnice i da rasteretim njihov pretrpan raspored.

Ne čekaj potvrdu svojih osjećaja iz vana. Ako ti osjećaš da to nije tvoje mjesto, usudi se i kreni!

Sreća prati hrabre. 🙂

Ako vam je Dinina priča o tome kako dati otkaz bila zanimljiva, pročitajte i kako je otkaz dala Danijela.
Slobodno se javite ako i vi imate priču o tome kako dati otkaz!

You may also like

Leave a Comment

* By using this form you agree with the storage and handling of your data by this website.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More