Mrnđate li i vi?

by Gordana Klindić
mrnđate li vi

Koliko ste puta nekom nešto pomogli, kasnije se malo presabrali i počeli prigovarati. I to, ne onom kome to ustvari želite reći. Nego mužu. Djeci. Sebi.

Ili ste bar mrnđali. 

A mrnđanje, to je ono kad prevlačite neke nerazumljive riječi preko usana. Ni sami ne znate šta govorite. Uglavnom osuđujete, sjetite se nečije uže i šire familije, ili bjesnite. Bjesnite tako da se oni u vašoj blizini osjećaju kao da ih je uragan strefio.

Kako je izgledao taj dan?

Utorak. Pijaca. Zvizdan upekao. 

Miris katrana, koji se isparava sa užarenog asfalta, nagriza nosnice. Lejla žurno korača prema lokalnoj pijaci, i usput prolazi kroz obližnji park. U parku odzvanja glasan smijeh razigrane dječice koja se pentraju po klimavim toboganima i grade kule od pijeska.

Tri žene sjede na tri klupe i tipkaju, a djeca ih tražeći pažnju, svaki čas dozivaju.                                   

A kud je Lejla krenula?

Pa, krenula je pomoći prijateljici koja se nalazila na pijaci s prepunim vrećicama kojekakvih namirnica.   

Ova se naime natovarila, kao da nijedan štand nije zaobišla, a muž joj je javio da po nju ne može doći ni pod razno. Sasvim neočekivano pojavio mu se važan klijent, te od današnje pauze, i njihove zajedničke kave, nema ništa. Moći će sutra. A to „sutra“, nikad neće nestati.

Poslije nekoliko ne baš nježnih riječi koje je mužu glasno izgovorila u slušalicu, sjetila se kako bi u pomoć mogla pozvati svoju prijateljicu Lejlu.

Nakon tog poziva, Lejla je u sekundi skinula pregaču, okrenuvši se na peti pogledala kaos u kuhinji, i krenula ravno prema pijaci.

Njena poprilično masna kosa lijepila joj se za lice niz koje je curio znoj. Ne znam da li je više kipjela od vrućine ili od bijesa. Usred te misije, jedna sandala joj se otkopčala i spala nasred ulice. Najradije bi se skinula bosa da joj onaj ljepljivi, vreli asfalt sprži stopala. Možda bi njen bijes tako bar malo splasnuo i olakšao joj muke. Ne obazirući se na svijet oko sebe, usput je zamalo srušila jednu stariju, prosijedu gospođu, kojoj se ni ispričala nije.

A štooo?

Danas je Lejli u glavi prava pravcata zbrka. Osjećala je nervozu jer će kumovi za koji sat stići na ručak, a nju čeka još sto poslova.

Počela je dinstati luk za mesnu štrucu, a krema za njen omiljeni kolač sa bananama razlila se kao da je nikad pravila nije.

Kosa joj je neoprana, a nokti katastrofalni. Planirala je obući novu cvjetnu haljinicu u žuto – zelenim nijansama i bilo bi poželjno da se u to ime depilira. Kad malo bolje razmisli, teško da će joj to sve uspjeti.                                               

Dok se Lejla približavala prijateljici, ova je radosno skakutala, te joj još izdaleka počela mahati. Na njeno iznenađenje, Lejla ju je skupljenih obrva tek ovlaš pozdravila i uputila prilično oštar pogled. I dok joj je iz nažuljanih dlanova istrgnula nekoliko vrećica, par puta glasno je frknula kroz nos.

Njenoj, sad već zabrinutoj prijateljici, baš ništa nije bilo jasno. Isti tren požalila je što je pozvala Lejlu da joj pomogne. Lagano saginjući glavu, osjetila je da je preplavljuje tuga. Taj njihov susret, više je ličio na nijemi film nego na prijateljski pruženu ruku. Misija je izvršena, a njih dvije se raziđoše, jedva se pogledavši.

I šta bi? 

Lejla se vratila kući. 

U tom „sjajnom“ raspoloženju nastavila je tamo gdje je stala.

Dok je pila vodu, i drugom rukom pokušavala dohvatiti sol, razbila je čašu. Onda je vadeći biskvit  iz vruće pećnice spržila prst.

Mesna štruca joj se prepekla, a muža je lagano otpilila kad joj je ušavši u kuću ponudio zagrljaj. Depilacija joj nije bila na kraj pameti, a njen outfit su na kraju bile stare izlizane traperice, koje su zbog ono malo viška oko struka pucale po šavovima. Uz njih je navukla neku kričavu otrcanu majicu bez rukava, a njene mlohave mišice, koje nije podnosila, njihale su se kao listić na vjetru.           

Gosti su stigli prije reda. Kako bi se ljetna temperatura još više podigla, kuma je izgledala kao sa naslovnice modnog časopisa. Njena uska crvena seksi haljina, otkrivala je preplanula, lijepo oblikovana ramena. Iako su duga plava kosa i jarko crveni ruž isticali njene crte lica, usne razvučene u široki osmijeh bili su njen as u rukavu.                                                                    

I, kako prođe družbanjac?

Moš mislit kako! Propao.

Ne zbog utorka. Ne zbog pijačnog dana. 

Ne zbog kume i crvene haljine. 

Propao zbog Lejle i njenih moranja. 

Zbog toga što je cura za sve i uvijek.

Zbog toga što je reći NE za nju složen matematički zadatak. 

Zato što nije bitna ni njena kosa ni njena depilacija. 

Zato što nikad nije njeno vrijeme. 

Zato što po njenom rasporedu ide prvo onaj luk koji je zagorio i ona krema koja se razlila po bananama.

Po njenom rasporedu prije nje idu svi drugi. 

I muž. I djeca. I kuma. I kumina strina. I pas. I mačka.

A ko je preči od tebe, sinko moj?- pitala bi moja baba.

Ona misli da ona nije.

Ona ne zna da vrijedi k’o cijeli svijet.

I da je Ona taj svijet. 

Ona ne zna da može povući crtu i reći – ne mogu i ne želim. 

Da je može povući i jasno i nježno. 

Da crta može biti i ukusna i mirisati na ljubičicu.

Da i ona može razvući osmijeh koji oduzima dah. 

Osmijeh koji govori – bitna sam.

You may also like

Leave a Comment

* By using this form you agree with the storage and handling of your data by this website.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More