Što ako ti se dogodi pretjerana samokritičnost, osjećaj nedovoljnosti ili uvjerenje da su tvoje ideje bezvrijedne?

by Nina Bančetović

Sama sam često upala u očaj, sumnju i preispitivanje oko toga jesam li dovoljna, jesu li moje ideje premale i bezvrijedne za ikoga (pa čak i mene samu) i onaj duboki ponor samokritičnosti gdje ni ne znaš da si samokritična, nego misliš da si samo – objektivna.

Taj užas, to stanje, ne samo da nikome ne bi preporučila, nego bih rado pomogla svakom tko se s tim bori ili u tom stanju živi. Postoji nivo u kojem i samokritičnost i nedovoljnost i umanjivanje vrijednosti ideja zaista ima svrhu i može pomoći napretku, pomicanju na novi nivo…, ali to zaista treba biti u maloj količini, rijetko i vrlo ciljano i fokusirano, s točno zadanom namjerom i načinom kako se provjerava, mjeri ili kontrolira. U svim ostalim situacijama je to samo užas kojim narušavamo sve naše sustave i ljepotu izražavanja onoga što jesmo.

Samokritičnost dolazi u raznim oblicima i teško je predvidjeti sve situacije u kojima se može pojaviti, ali ako počneš osluškivati svoje unutarnje dijaloge, brzo ćeš se uloviti u situacijama kad si samokritična. Čim se uloviš, zaustavi se i promijeni smjer misli. Bilo bi sjajno da imaš unaprijed pripremljenu rečenicu koja ti odgovara i koja može biti tvoj univerzalni odgovor za sve takve situacije – kad samoj sebi ili svom radu nalaziš mane ili nešto nije dovoljno dobro.

Rečenicu iskreiraj sama, prema onom što najbolje odjekuje u tebi, ali čisto primjera radi, evo ih nekoliko: “Za danas je sjajno, s vremenom možda postane bolje.”, “Radim ovo zbog procesa i učenja, a ne (samo) zbog rezultata.”, “Ovaj proces me uči biti bolja/vještija/opuštenija…”, “Jedva čekam vidjeti gdje će me ovo odvesti.”

Slična stvar s događa i kad smo nekako – nedovoljne. Ili ne znamo dovoljno ili ne možemo dovoljno ili nismo dovoljno. Dovoljno u odnosu na što? Dovoljno u odnosu na koga?

Uspoređivanje s drugima ili s drugom verzijom sebe apsolutno nema smisla i oduzima barem mrvicu radosti. Nema potrebe uspoređivati se ni s prijašnjom ni budućom verzijom sebe. Svaki dan je drugačiji, svaki dan smo mi drugačije. Samo treba dati sve od sebe u svakom svom danu i uvijek će biti dovoljno. Nekad je to “sve od sebe” 20 i više zadataka u danu, a nekad je “samo” disanje i preživljavanje dana. Većinu vremena je nešto između.

Koliko god bilo – jednako je važno, jednako je snažno i jednako nas gradi za budućnost.

U širem smislu, nikad nije dovoljno jer se uvijek može više, bolje, drugačije. Uvijek će se moći jer nam je jedino tako otvoren svijet mogućnosti. Taj svijet je tu da bi birale, učile, probale. Nije tu da bi imale osjećaj propuštanja, kašnjenja i nedovoljnosti. Okej je željeti bolje, više i sjajnije, ali ne mora sve to biti u istom danu, tjednu, mjesecu, godini… pa čak ni desetljeću. Ono što je naše ionako će doći na red. Divno je kad želimo rasti i biti bolje, koristiti svoje talente i dobivene sklonosti, koristiti prilike i mogućnosti koje se pojave ispred nas, ali važno je znati (ili se podsjetiti) da postoje rečenice koje taj proces olakšavaju i one
koje ga otežavaju. Zašto ne bi jednostavno umjesto (samo)kritike – navijala za sebe? Od najjednostavijeg “bravo” i “ponosna sam na tebe”, preko “možeš to!”, “pokušaj ponovo”, “ide ti sjajno!” pa do “istinski sam impresionirana!” – možeš si osmisliti cijeli mali repertoar verbalne samopodrške i u svakoj kriznoj situaciji uporno navijati za sebe čak i ako ti se čini da te stvarnost pokušava opovrgnuti.

I onda dođemo do ideja… koje su sjajne. Svaka tvoja ideja, svaka koja ti dođe je – sjajna. Od negdje je došla i ima svoju svrhu. Svaka pa i najbanalnija ideja koja ti padne na pamet – nečemu služi. Ili je već sama po sebi dovoljna ili je korak koji će te odvesti negdje gdje trebaš ili želiš stići. Nekad je ono što trebamo i ono što želimo ista destinacija, nekad nije.

Kad nije, završit ćemo tamo gdje trebamo biti. To ideju koja nas je tamo dovela ne čini bezvrijednom.

Ideje su transportno sredstvo. Možda želiš putovati avionom, ali ako si usred Kizilkuma, vjerojatno se možeš kretati samo pustinjskim putevima i prometalima – male su šanse da ćeš uloviti direktan let Croatia Airlines liniju direktno do oaze. Tako je i s idejom. Kad si na nekom putovanju života – kreći se na valu one ideje koju imaš sada.

Ako se možeš prepustiti svojoj ideji, bilo da se radi o nekom projektu, nekom većem životnom podvigu ili sitnoj ideji da skokneš po sladoled – prepusti joj se i vidi gdje će te odvesti. Ako ti se čini da nema smisla – daj joj barem malo prostora u mašti – da je barem tamo odživiš i primiš njezinu poruku. Možeš je vizualizirati i vidjeti što osjećaš, što dobivaš od nje. Ili se možeš zapisati – što očekujem da ću dobiti iz ove ideje? Zašto mi treba? Zašto je želim provesti u djelo?

Ponekad je potrebno samo proći kroz taj proces i svaka ideja zaista ne treba biti
materijalizirana, ali mislim da je važno za svakoj damo malo prostora, da bude ispoštovana i da nas povede dalje, barem do iduće.

Ako ti se dogodi da upadneš u kovitlac očajnih preispitivanja sjeti se da je zapravo sve jednostavno – sjajne smo u svemu što radimo, dovoljno je onoliko koliko je nama danas dovoljno i svaka ideja koja nam padne na pamet nečemu služi!

You may also like

Leave a Comment

* By using this form you agree with the storage and handling of your data by this website.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More