Što sam naučila iz svojih grešaka?

by Vaše Priče
642 views

Danas me svi znaju uglavnom po  mom fotografskom i dizajnerskom poslu u Workapic Studiju, neki znaju da sam radila časopise i predavala u informatičkoj školi programe za obradu fotografija, ali mnogi ne znaju da sam prije dosta godina imala svoj obrt Mamino gnijezdo u kojem sam izrađivala igračkice i stvarčice za djecu. Iako sam na svoj rad ponosna, radila sam ga s veseljem i guštom, nakon što sam zatvorila obrt nisam puno o tom pričala, zapravo moglo bi se reći da sam ga potisnula kao nešto negativno, a to nikako ne želim pa zato s vama dijelim listu svojih grešaka u poslovanju zbog kojih je na kraju i došlo do toga da sam zatvorila obrt.

Prva greška se dogodila već u samom startu! Iako sam ja već neko vrijeme smišljala i šivala stvarčice za svoje klince i klince od prijatelja, otvorila sam obrt u trenutku kad sam ostala bez posla i bila u strahu za našu egzistenciju. Znači moj obrt nije prvenstveno nastao iz pozitivnih emocija strasti i ljubavi prema tome što radim, već iz potrebe, stresa i straha, a kad krenete na put s takvim emocijama nije se lako s tim nositi i uvijek sam vukla tu negativnu konotaciju za sobom. Tako da je moj prvi savjet, ako krećete u nešto novo idite u to srcem i dušom, a ne zato što morate, zato što nemate drugu mogućnost, zato što se bojite da nećete naći drugi posao i sl. Ako već i imate neku nezavidnu situaciju iz koje proizlazi vaš novi posao, potrudite se posložiti kockice u glavi i svoja uvjerenja da to ipak ne radite jer vam se dogodilo nešto grozno pa morate, već da izvlačite pozitivno iz negativnog, da učite po putu i rastete zahvaljujući iskustvima, da je to sreća u nesreći koja vas je natjerala na akciju i potaknula na izlazak iz zone komfora. Kad na takav način gledamo na stvari i teški trenuci poduzetništva će ipak biti lakši jer imate strast, ljubav i motivaciju.

Prva godina obrta je bila izazovna, ali dobila sam poticaje za samozapošljavanje pa je ipak bilo lakše. To što je bilo prvi tren lakše je možda bio i dvosjekli mač jer mi nije dozvolilo da napredujem onoliko brzo koliko bi trebala ako vodim svoj obrt. Potrošila sam taj iznos za doprinose i materijale umjesto da sam uložila u neke edukacije i naučila bolje prodavati svoje radove. Prodaja mi je bila muka i teško sam se nosila sama sa svojim demonima, a tek kad bi dobila neku povratnu informaciju da su mi radovi preskupi, onda bi još više potonula. Imala sam 10.000 pratitelja, a ja to nisam znala iskoristiti,  nisam znala pisati objave, nisam znala prodavati i nisam bila dosljedna. Nisam pojma imala o tome tko je moj idealni kupac niti imala neke ciljeve. Tad nisam znala puno poduzetnica, nisam imala grupe podrške kao što je danas ova naša BYOB grupa, nije bilo toliko savjeta i edukacija, a bila sam i mlađa, neiskusna, nesigurna u sebe i još pod dojmom toga da se raspala firma u kojoj sam radila skoro jedno desetljeće.

Druga godina je bila još izazovnija od prve, nije više bilo poticaja, a ja i dalje nisam vodila svoj obrt kako treba. Odlasci na sajmove su bili skoro pa jedini oblik moje promocije i to nije bilo baš bajno, a da ne pričam koliko je uz dvoje male djece bilo izazovno da sama napravim dovoljnu količinu radova koje bi mogla prodavati na sajmu. Bila sam jako iscrpljena, a motivacija je popuštala. Počela sam se oglašavati na Facebooku i prodaja se postepeno povećavala.

Treću i četvrtu godinu sam konačno počela zarađivati da si mogu isplatiti i neku plaću. Nije to bila neka super plaća, ali opet bila sam ponosna da sam došla i do tog stadija. Eh tad su cijene materijala otišle u nebo i svatko normalan bi povisio cijene svojih radova kako bi ostao profitabilan, ali ne i ja! Ja se naravno nisam usudila dići cijenu zbog par ljudi koji su rekli da im je to skupo pa sam im povjerovala. Znala sam da moram, ali ignorirala sam zdrav razum. S tim potezom sam si zagarantirala totalni gubitak motivacije jer sam radila puno previše, a zarađivala premalo što dugoročno nije bilo održivo.

Petu godinu sam počela raditi i druge poslove vezane uz grafički dizajn i postepeno svoj obrt tretirati kao hobi jer sam izgubila volju raditi i prodavati ono od čega ne mogu živjeti. Koliko god voljeli raditi to što radimo, ono mora biti održivo poslovanje ili ćemo se ubiti od posla i životariti, a to nije život kakav sam željela za sebe i svoju obitelj. Znam da svako poslovanje ima uspone i padove, to je tako u poduzetništvu, ali ako ne rastemo, ne učimo, ne gradimo, nemamo ciljeve i planove, posao će prije ili kasnije propasti.

I nije me sram toga što sam prošla jer sam naučila lekcije na svojim greškama.  Jedino mi je žao jer danas znam da sam mogla to izvesti puno bolje. Nadam se da će moja priča olakšati vaš početak i da nećete ponavljati moje greške u koracima. Želim vam puno uspjeha i da bez obzira na padove ostanete na svom putu, a stečeno iskustvo iskoristite kako bi bili još jači i bolji svaki novi dan.

O AUTORU: Ja sam Ana Vorkapić Marošević, dizajnerica i fotografkinja koja stoji iza WORKaPIC studija gdje dajem podršku poduzetnicama u bilo kojem vizualnom smislu da im zatreba… fotografiranje portreta, poslovnog procesa, eventa ili proizvoda. Živim i radim u Stubičkim toplicama iako me posao često odvede na druge lokacije. Volim umjetnost, muziku, šetnje i Netflix serije, ali ipak mi je obitelj najveća ljubav i uvijek je na prvom mjestu

You may also like

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More