Želim se dotaknuti jedne specifične, ali rijetko otvoreno izgovorene teme – što se događa s našim odnosima tijekom rada na sebi? Jesam li uistinu sama?
Vjerujem da će se mnogi u ovome prepoznati.
Duboki rad na sebi gotovo uvijek donosi određenu vrstu restrukturiranja.
Energija se prirodno preusmjerava prema unutra, jer integracija zna biti intenzivna. Izlazimo iz poznatog identiteta i poznate okoline, i potrebno nam je vrijeme da stvari sagledamo iz druge perspektive.
Kao posljedica toga, mnogi koji dublje urone u osobni razvoj počnu provoditi manje vremena s određenim ljudima.
I to je često, usudim se reći, prirodna selekcija.
A ona gotovo uvijek nosi određeni konflikt.
Kroz vlastito iskustvo i promatranje drugih primijetila sam nekoliko zajedničkih obrazaca:
Krivnja
(Ne provodim više toliko vremena s poznatim ljudima)
Odlazim na retreat na tri dana.
Meditiram 40 minuta dnevno.
Slušam podcast dva sata.
S vremenom dolazi do manjka energije, vremena ili kapaciteta za iste društvene obrasce.
Nostalgija
(Čežnja za starim navikama i poznatim verzijama života)
Ne ispijam više kave po dva sata s prijateljicom iz djetinjstva.
Rjeđe viđam bivše kolege.
Ne prihvaćam svaki brunch vikendom.
I tada dolazi unutarnji konflikt:
“Je li ovo uopće vrijedno?”
“Mogla sam biti negdje drugdje.”
“Ima li sve ovo smisla?”
“Još ne vidim rezultate.”
Osuda okoline
(Ljudi ne razumiju vaše promjene, ni vaše namjere)
Pozivi postaju sve učestaliji.
Pojavljuje se FOMO.
Stižu fotografije s druženja uz komentare:
“Opet nisi bila s nama?”
A onda se pozivi s vremenom prorijede ili potpuno nestanu.
I tada dolazi prihvaćanje.
Počinjete se viđati s ljudima koji razumiju vaš novi stil života, ili ga barem poštuju.
Ako ste ikada osjetili nešto od ovoga, potpuno je normalno.
…i prolazno.
Važno je da ustrajete.
Jer postoji nekoliko mogućih ishoda ovog procesa.
Možda ćete se ponovno pronaći s istim ljudima, jer će i oni na svoj način rasti.
Možda ćete se prirodno razdvojiti jer više nećete biti energetski kompatibilni, i to će biti u redu i njima i vama.
A možda ćete putem pronaći nove ljude, usklađenije s vašim trenutnim putem.
Kako god završilo, snaga vaše namjere vas podržava.
Ovo je važno napomenuti jer rad na sebi zna biti iznimno iscrpljujući.
Ponekad djeluje kao lonely road, posebno kada počne restrukturiranje identiteta i kada se “staro ja” počne raspadati kako bi nastalo novo.
I u tim trenucima, molim vas, budite nježni prema sebi.
Prava promjena je:
Tiha.
Duboka.
Unutarnja.
Većina ljudi iz okoline, nažalost, ni ne primjećuje što se zapravo unutar vas događa.
Dobro je imati barem jednu osobu koja vas razumije.
Neku vrstu sparring buddyja.
A ponekad je najmudrija stvar koju možete napraviti potražiti pomoć stručnjaka.
Kao rezultat intenzivnog rada može nastati nešto poput “after therapy shock” – stanje emocionalne ili energetske preplavljenosti koje može trajati danima.
Tada je važno osvijestiti:
radi li se o fazi rekalibracije, ili o slijepoj ulici?
Ako osjetite da ste zapeli, evo tri jednostavna koraka koja vas mogu pomaknuti:
- Osvijestite gdje ste sada.
Bez osude primijetite svoje trenutno stanje:
tugu, ljutnju, apatiju, čežnju, usamljenost, nemoć… - Prisjetite se svega što ste već postigli.
Osjetite zahvalnost prema sebi – zaslužujete je (nabrajajte i najmanje sitnice) - Postavite namjeru.
Ne mora biti velika životna odluka.
Dovoljan je mali korak:
kava, trening, šetnja, telefonski poziv…
Primijetit ćete kako se energija ponovno pokreće.
I upravo tada otvarate prostor za nova rješenja i nove mogućnosti.
Zapamtite:
ovo je samo proces preslagivanja!
Rad na sebi interferira sa svim dijelovima našeg života, i upravo to pokazuje koliko je dubok.
Zato je prvi korak uvijek osvještavanje.
Sada i ovdje.
A fokus na zahvalnost, posebno prema sebi, može značajno olakšati cijeli proces.
Rast nikada ne prestaje.
Ali uz unutarnju optimizaciju, neke stvari s vremenom postanu puuuuuno lakše!
Ako prolazite kroz nešto slično i trebate podršku, slobodno se javite. 🤍
