Anna Gaspotić

Anna Gaspotić: “Nećeš uspjeti” govore samo oni koji nikad nisu probali

by Marina Biljak
937 views

Možeš li nam se ukratko predstaviti. Čime se baviš, koliko dugo si već poduzetnica i čime si se bavila prije kretanja poduzetničkim stazama…

Moje ime je Anna Gaspotić i portretna sam fotografkinja iz Pule, vlasnica Studia Lux.

Fotografiram boudoir, koncepte i portrete (npr. trudnički,tematski, brand…), te imam intenzivni tečaj osnova fotografije (za one koje žele naučiti koristiti svoj DSLR ili mirrorless aparat) i radionicu fotkanja mobitelom.

Poduzetnica sam skoro 3 godine, a prije toga sam dugo godina bila freelance fotografkinja.

Jesi li imala podršku okoline kad si odlučila postati poduzetnica? Što ti je bilo najteže?

I jesam i nisam imala podršku. Bilo je tu svakakvih komentara (čak od bliskih prijateljica, pa do rodbine) „ma tko će ti doći se fotografirati u studio” , „ja ti ne bi nikad došla u studio” , „kako češ živjeti od toga?!”, itd.

Moram napomenuti da moj studio nije klasičan foto studio kakve inače znamo; ne printam fotografije, ne fotografiram za dokumente, apartmane, vjenčanja, krštenja, nikakve evente… Sve ono što većina smatraju jedinim mogućim foto angažmanom, ja ne radim.
Moj studio je od početka bio koncipiran kao nešto drugačije, a to je fotografija koja nije potreba (kao za dokumente) nego je gušt, bezvremenska uspomena i, najbitnije, iskustvo koje osnažuje žene.

Oni koji jesu bili podrška, odigrali su značajnu ulogu za moje poduzetničko samopouzdanje i vječno ću im biti zahvalna na tome.

Najteže mi je bilo nositi se sa strahom od neuspjeha, kojem je pogodovalo to da sam otvorila obrt tik pred pandemiju.

Kako si krenula, odnosno kako si došla do prvih klijenata?

Pošto sam najprije bila freelance fotografkinja i izlagala svoje radove na raznim grupnim i samostalnim izložbama, ljudi su već znali za mene,a i preporuke su odigrale važnu ulogu.

Često napominješ da fotogeničnost ne postoji. Kako bi to objasnila osobi koja ne vjeruje da može dobro ispasti na fotografijama?

Da, decidirano tvrdim da to ne postoji.
S obzirom da to tvrde najčešće osobe koje se nikada nisu profesionalno fotografirale, nego su eto ispale sebi nezadovoljavajuće na nekim fotografijama sa neke fešte ili sl., rekla bi im da ne mogu tvrditi dok ne probaju.

Šta je to uopće fotogeničnost ?! Ja bi ih to pitala.

Stvar je jako jednostavna, sve je to u glavi! Svi mi si zacrtamo da je fotogeničnost to nešto nedostižno i da su samo manekenke i poznate osobe fotogenične. Ja nikad nisam fotografirala nefotogeničku ili, ne daj Bože, ružnu osobu.
Nažalost, tom razmišljanju pogoduju selfie-i i face appovi. Mnogi se selfaju uvijek u jednoj te istoj pozi i izrazu lica, najčešće ispucaju 100 selfija da bi dobili taj jedan njima zadovoljavajući. Naravno da kada vide sebe na drugačijoj fotki ili bez face tune-a , smatraju se nefotogeničnim. Usudila bih se reći da je to bolest modernog vremena, koja je jako opasna, pogotovo za mlade ljude koji pokušavaju dostići te neke izmišljene beauty standarde.

Cilj moje fotografije je da pokažem svakome tko stane ispred mog objektiva da to ne postoji, ali ima tu jedna caka! Osoba mora doći na fotkanje sa bar malo dobre volje, sa željom da to proba i sa malo strpljenja. Jer ako dođeš na fotkanje i uporno si ponavljaš da si nefotogenična, vrlo vjerojatno nećeš biti zadovoljna. I još jedna stvar, savjetujem da se fotografiraš sama. Jer kada dođeš sa mužem ili djecom (kojima se realno, ne da, niti ih to zanima) skoncentrirati češ se na njih, ne na sebe.


Tko su tvoji idealni klijenti, u kakvim photosessionima ti najviše uživaš?

Moji idealni klijenti su žene svih generacija koje žele nešto napraviti za sebe. Žene koje žele otkriti neku novu sebe, žene koje se žele (ponovno) zaljubiti u sebe, žene koje žele iskusiti neko novo iskustvo (jer fotografiranje je cijelo jedno iskustvo, ne samo lijepe fotke na kraju)  i naravno, žene koje žele imati elegantne uspomene zauvijek.


S kojim se izazovima u poslu najčešće suočavaš?

S obzirom da je Pula mala sredina, fotografiranje u studiju (nešto što je vani, pa i u većim hr gradovima) sasvim normalno, tu je još uvijek nekakav bauk (nemam pojma zašto). Mnogi će radije odabrati fotografiranje vani (radim i to, ali ne po zimi), a zapravo razlike i nema: čovjek je uvijek u centru pažnje portreta. Srećom, i to pomalo se počinje mijenjati.


Kako organiziraš svoj dan?

Zapravo, vrlo jednostavno. Ako imam popodnevno fotkanje, jutro je rezervirano za birokraciju, mailove i obradu fotografija i obrnuto. Najgori su mi oni dani koje zovem „cijeli dan u autu”, kada moraš obaviti masu poslovnih stvari koje zapravo nitko ne vidi kao npr. dogovori, razgovori, institucije, provjera lokacije, nabavka rekvizita, itd. Tada i sama imam osjećaj da nisam ništa napravila, a to su zapravo neophodne radnje.


Dobro je poznato da je poduzetnicama teško istinski odmarati. Kako se ti nosiš s time? Jesi li kad bila na rubu burnouta?

Jesam, i to više puta. Najgori put do sada je bio prošle godine u ovo vrijeme kada sam, pored regularnog posla, organizirala izložbu fotografirajući 41 ženu. Bilo je predivno, ali u isto vrijeme užasno stresno. Padala sam s nogu, a bome je kao posljedica, otpalo i jako puno kose.
Uvijek si govorim „pa nije mi teško, ja to volim” i zaista je tako, ali ponekad tijelo kaže stop. Iako sam jedna od onih koju ponekad nedjelja nervira jer jedva čeka ponedjeljak, još sam u fazi učenja da je odmor neophodan za normalno funkcioniranje (ali zato glava nikada ne spava eheh).


Imaš li kakve zanimljive planove za budućnost koje bi htjela podijeliti s nama?

Jedan od planova je da tečaj fotografije koji imam u ponudi postane i virtualan (u video formatu i konzultacijama), pa da tako bude dostupan svima , a ne samo puležankama.
Planiram se i dalje baviti galerijskom aktivnošću jer mi je to jako bitno. Jesam šljaker, ali umjetnik šljaker 😀 . Volim svoj komercijalni rad, ali umjetnička fotografija i izložbe su nešto u čemu istinski guštam, jer tamo nema limita mašti.


Što bi voljela poručiti ženama koje tek kreću u poduzetništvo?

Poručila bi im sve ono oko čega sam se ja lomila:

1. Bolje je krenuti ikad nego nikad. Na kraju, žaliti ćeš samo oko onoga što nisi napravila.

2. Slušaj samo sebe, i savjete od ljudi u tvojoj istoj situaciji. Druga poduzetnica ti sigurno neće reći „nećeš uspjeti”. To govore oni koji nisu nikada ni probali i koji su nezadovoljni sami sa sobom.

3. Zapitaj se „što je najgore što mi se može desiti?”  Samo to da se vratiš tu gdje jesi.

A s ovakvom zajednicom žena kao što je BYOB, mislim da nestaju i ove nedoumice.

You may also like

Leave a Comment

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More