Za razliku od mojih uobičajenih edukativnih tekstova na ovom portalu, ovaj će biti puno osobniji. Razlog tome je svakim danom sve jača spoznaja koliko tuđa iskustva pomažu meni i koliko moja iskustva pomažu drugim ljudima.
Da, ljudi su društvena bića i najviše učimo od drugih ljudi, a dijeljenjem iskustava se i najlakše povezujemo.
I o čemu ću danas?
O mojoj omiljenoj temi: (ne)odlučnosti.
Temi koja je od ključne važnosti svakoj (budućoj) poduzetnici.
No za uvod, evo malo mog backgrounda u kojem će se, vjerujem, mnoge od vas pronaći:
Ja sam osoba koja je jako analitična, koja voli dobiti čim više informacija i onda donijeti informiranu odluku. Volim strategije, korake, modele, tablice.
Volim biti nepogrešiva.
Već vam je jasno da je ovo savršena podloga za neodlučnost.
Ali ne, tome sam vrlo uspješno doskočila životom po tuđim mjerilima. Po tako se to radi i trebalo bi metodi.
Tu i tamo sam imala ispade s vlastitim mišljenjem, ali su vrlo brzo utišani reakcijama okoline.
Npr. kad sam se jednom usudila izgovoriti da ne želim studirati, dobila sam takvu jezikovu juhu od mamine prijateljice, profesorice na fakultetu, da nisam nikad više ni pomislila nešto slično. Jer ja sam prije svega bila dobra i poslušna djevojčica.
Moram priznati da sam godinama bila potajno zavidna onima koji su otvoreno iskazivali vlastito mišljenje, koji su se bunili kad im nešto nije bilo po volji, koji su odluke donosili brzo, intuitivno. Nisam toga u početku bila ni svjesna i često sam ih samo smatrala neodgovornima, djetinjastima, neozbiljnima.
A s druge strane ja, odgovorna i ozbiljna, koja je bila u stanju sate i sate trošiti na svakodnevne izbore poput što obući, što skuhati, kakve cipele kupiti, koji rokovnik odabrati, na koju plažu otići, što raditi za vikend ili što želim jesti u restoranu.
Odakle sad to? Odakle ta neodlučnost??
U mom lijepom, mirnom i komfornom životu? Hm…a valjda sam takva, eto – to je moja osobina: ja sam neodlučna.
(…)
Fast forward na 2020-u koju pamtim po neizmjernom osjećaju olakšanja kad su u jednom danu otkazani svi događaji. Kad sam u trenutku dobila priliku da sva svoja trebalo bi… zamjenim sa ja želim, ja trebam, ja osjećam i ja biram. Kad sam opet mogla preuzeti svoju osobnu odgovornost te sama osjetiti što mi treba i odabrati što ću činiti, jer nije bilo drugih ljudi koji su mi govorili kako bi trebalo.
I tada sam shvatila da živjeti po trebalo bi pravilima ustvari znači ići linijom manjeg otpora, no cijena koju uz to plaćaš je (osim pretrpanog rasporeda) neodlučnost u banalnim odlukama. Zašto? Jer je to pokušaj preuzimanja kontrole u vlastitom životu na mjestima gdje ti je “dozvoljeno”, a ne ide ti jer – nemaš iskustva.
Rješenje?
Nimalo glamurozno: svakodnevna vježba. Svakodnevno poduzimanje akcija unatoč strahu. Svakodnevno donošenje malih odluka uz učenje i korištenje strategija koje ubrzavaju sam proces. Svakodnevno povezivanje sa svojim tijelom, da možeš prepoznati one male, suptilne znakove koje ti šalje vezano uz neku odluku. Svakodnevno osvještavanje i slavljenje vlastitih uspjeha i odluka i kreiranje svog novog identiteta odlučne žene.
Jer na kraju svega, činjenica je da svakodnevno donosimo više tisuća odluka. I činjenica je da su više-manje sve dobre, jer – još smo živi. Biraš li staviti fokus na to ili na činjenicu da ti nisu sve odluke ispale baš onako kako si htjela? Gle – da si mogla bolje, odlučila bi bolje. Svaka odluka najbolja je koju znamo učiniti u tom trenutku i to je čini dovoljno dobrom.
I zato je ono što je važno u donošenju odluka jedino tvoj mindset: kad na posljedice neke odluke gledaš isključivo dihotomno (ili je odluka dobra ili je pogrešna) te smatraš da te pogreška definira i ne može se ispraviti, tada ćeš na donošenje odluka staviti veliki teret i zbog tog ćeš tereta biti sporija u odlučivanju.
S druge strane, kad tvoj mindset kaže da nema neuspjeha, samo povratnih informacija koje ti daju novi smjer, novo skretanje u procesu dolaska do cilja, tada ćeš i odluke donositi lakše, brže i svakim danom sve sigurnije.
Meni je u poduzetništvu takav mindset puno pomogao u lakoći poslovanja. Na odluke sad gledam kao na igru, istraživanje. Ponekad svjesno unaprijed odaberem nešto, kako bih uštedila vrijeme i pritom samu sebe izazvala na nova ponašanja (npr. kad sam odlučila svakom upitu za suradnju reći da). Ponekad se izazovem da odlučim brzo, intuitivno, unutar 2 sekunde nakon što sam primila neku informaciju (jer kažu da nas tada naš svjesni um ne stigne sabotirati svojim ograničavajućim obrascima razmišljanja). Ponekad si dajem oduška i odlučujem analitički, baš onako kako volim…s popisima, tablicama i pretraživanjem dodatnih informacija. Ponekad kopiram strategije uspješnih poduzetnica. Ali najčešće od svega sam jako samosuosjećajna.
Što to znači?
Prije svega: samo nježno prema sebi! Ne kritiziram samu sebe zbog neodlučnosti. Ne kritiziram samu sebe zbog nekih odluka koje i dalje donosim zbog tuđeg mišljenja. Ne kritiziram samu sebe zbog strahova koji me i dalje ponekad drže na mjestu. Samo osvijestim, prihvatim i idem dalje. Ne definira me to.
Ne definiram više sebe kao neodlučnu.
Jer nijedna odluka nas ne definira zauvijek. Već u idućem trenu stiže nova mogućnost za odlučivanje, ona gdje možeš drugačije. Pogotovo u poduzetništvu – i baš je zato poduzetništvo odličan katalizator osobnog razvoja.
O upravljanju sobom u poduzetništvu pisala je Bojana u ovom tekstu pa predlažem da odmah pročitate i njega.
