Nina Bančetović: Sretni ljudi su zarazni, šire sreću na druge, inspiriraju i kreiraju svjesno

by Vaše Priče
635 views

Nina, možeš li nam se za početak predstaviti?

“Bok, ja sam Nina.”, to je zapravo najiskrenije i jedino što bi uvijek mogla reći o sebi, sve ostalo o meni je raznovrsno more puno poznatog i nepoznatog. Imam puno edukacija iza sebe i po struci bi trebala biti ekonomistica, dadilja, web dizajner… ali nikada nisam bila čvrsta u svim tim ulogama, nekako mi je oduvijek snažna kreativna sloboda i unutarnji svijet pa sve ono što mogu o sebi reći je samo vanjska manifestacija moje unutarnje igre. Za mene je kreativnost vječno istraživanje i duboki osobni uron u sebe, sve one velike i male transformacije koje jedno biće može proći u svom životu. Kad trebam riječi, najlakše se izražavam pisanjem, to mi je velika lakoća i dar u životu. Kad trebam tišinu, najradije se družim s papirom – kroz njega se izražavam s jako puno ljubavi. Balans toga sam našla u pisanju pisama – jedan od najdivnijih formata pisanja za svako biće, ako se mene pita.

Duboki sam introvert s velikom ljubavi za ljude koja me stalno gura u ekstrovertizam. Komunikacija s drugima mi nikad nije prirodna, ali mi je prirodno da mi je stalo do ljudi tako da na toj komunikaciji radim stalno i često ljudi misle da je radim s lakoćom i da je to nešto što mi je urođeno. Nije. Često ne izgleda tako, ali ne volim biti vidljiva. Zato mi je tako dugo trebalo da prihvatim da je jedna važna moja uloga u životu da drugima (pogotovo odraslima kojima je kreativan proces možda prekinut, povrijeđen, ranjen ili preusmjeren još u ranom djetinjstvu) pokažem da je kreativnost njihova supermoć, da je imaju, da je to njihova sloboda, njihovo samopouzdanje, njihova svrha, njihova radost, njihov mir…

Pomažem drugima cijeli život da su kreativno slobodniji, motiviram ih, otvaram im nove perspektive i to mi je velika ljubav, vidjeti da nekome igrom možeš pomoći da živi svoj život sretnije i sebi bliže. Sretni ljudi su zarazni, šire sreću na druge, inspiriraju… i – kreiraju svjesno. Zato smo tu. Da kreiramo svjesno. 

Otvorila sam svoj obrt i počela put kao trenerica kreativnosti, paper artist i mail artist. I sad sve to što radim cijeli život radim i na profesionalnoj razini.

Često ističeš kako smo svi mi zapravo kreativni. Kako pomažeš ljudima da probude i razviju svoju vlastitu kreativnost?

Ističem da smo svi kreativni jer i dalje čujem sumnje po tom pitanju. A kreativnost je nešto s čim smo svi došli na ovaj svijet i sastavni je dio nas. Kreiramo vlastito disanje, svaki pokret tijela, svaku misao koju imamo. Kreacija nikad ne prestaje. Ljudima pomažem prije svega tako da ih čujem. Da čujem gdje su zapeli, gdje je njihova prepreka, gdje je njihov otpor, zašto oni nisu protočni. Za to mi je najdraže raditi individualno jer je puno učinkovitije, lakše se otvoriti, lakše je prepoznati, lakše je priznati si da o nečemu maštaš ili da se o nečemu ni ne usudiš maštati. A tvoje je.

Radimo male jednostavne kreativne vježbe, većina njih su one na kojima smo stali još u djetinjstvu i promatramo što te vježbe rade u nama. I onda se slušamo i putujemo kroz kreativni proces dalje. Kažem “mi” jer kad god s nekim radim 1 na 1, to je naš zajednički proces, zajedničko putovanje. Zato je lakše, umiruje znati da nisi sam na tom putovanju koje izgleda uzbudljivo i prelijepo, ali i jako strašno.

Važno je shvatiti da kreativni jesmo, ali da se ta kreativnost treba vježbati da ne bi zakržljala. Vježbanjem vlastite kreativnosti otvaramo za sebe nove svjetove, nezamislivo raskošne i uzbudljive, ovisno o tome koliko kreativne hrabrosti uložimo, koliko jačamo kreativnu snagu, koliko ulažemo vremena koje imamo na raspolaganju.

Pomažem ih tako da ih čujem, da ih razumijem, da ih ohrabrim, da sam tu za njih, da im pokažem kako i da im pokažem kako si sami mogu pokazati kako. Učim ih, kao što učim sebe, kao što sam učila djecu s kojom sam radila, prijatelje i poznanike na raznim radionicama koje sam vodila kroz život – tako danas učim i svoje klijente i klijentice. Učim ih da je sve u njima – ljepota, radost, sloboda, izbori. Učim ih kako to koristiti i kako to živjeti.

A kako svakodnevno sama razvijaš svoju kreativnost? Imaš li neke posebne rituale ili tehnike koje koristiš?

Sjetim se da sam trenerica kreativnosti i da ne znam nikog boljeg od mene da mi složi trening pa si ga složim. Sjetim se da je sve igra i da je na meni da se igram. Sjetim se da je naša kreativnost najveći dar i uživam odmatajući ga.

A nekad jednostavno pospremam sobu danima, raščišćavam misli i osjećaje… da bi ponovo vidjela što želim kreirati, u kojem se smjeru želim razvijati. (Pre)dugo sam mislila da je to izgubljeno vrijeme, da je kreativnost samo kad nešto fizički napravimo pa bi nagomilala puno toga, bez volje da počistim, pustim, razmaknem (valjda zato i postoji ona sintagma – kreativni kaos :)), a onda sam napokon shvatila da je i to kreiranje – kreiraš čistoću, kreiraš novi prostor, kreiraš ljubav prema svakoj etapi životnog puta. Rituala i tehnika je bezbroj – koristim one koje želim ili trebam u trenutku. Biram od beskraja mogućnosti i nisam neodlučna u tom procesu. Znam da ne mogu odabrati krivo. Nekad to nisam znala, ali iskustvo i vrijeme sa sobom me naučilo. Na tom sam jako zahvalna. 


Možeš li podijeliti neki projekt na koji si posebno ponosna?

Rijetko osjećam ponos. Tek kad se u odnosima probijem na neku razinu koja mi je godinama bila teška. Kad uspijem postići jasnoću izražavanja u nekom odnosu koji me dugo godina bolio. Sve ostalo… ne osjetim ponos. Osjetim radost, osjetim zahvalnost, osjetim i strah kad mi je za neke procese nevjerojatno da sam ih prošla i preživjela. Osjetim sumnju u sebe, osjetim hrabrost, osjetim ljubav i unutarnju mudrost. Osjetim uzbuđenje, znatiželju, zaigranost, senzualnost, nježnost… pa brigu i tugu. Nekad sam osjećala jako puno krivnje i srama, kroz to sam se trajno probila i to više ne osjećam. Ali nekako u kreativnom procesu ne osjetim ponos. Možda zato što znam da nisam u tome nikad sama (iako se često osjetim sama) pa nekako… umjesto ponosa ode sve u zahvalnost.

Mnogi projekti su mi dragi, pogotovo sitni kreativni izazovi fokusirani na jednu stvar (crtanje bubamara, origami leptiri, haiku za svaki dan, kreiranje afirmacija, mali putopisni tekstovi, razni tematski blogovi kroz život…), ali evo izdvojit ću dva.

Autorski film “Olá querida” za koji sam pisala scenarij i režirala ga u Blankovoj produkciji. Izrazito mi je drag jer sam kroz njega prolazila prekid dugogodišnje veze, velike i bitne ljubavne priče koja je došla do svog kraja. Stvaranje tog filma me naučilo jako puno toga. Pokazalo mi je da mogu biti hrabra i uporna i da mogu funkcionirati u timu. Pokazalo mi je koliko je sjajno kad više ljudi radi zajedno i koliko ti treba podrške u nekim procesima. Pokazalo mi je zašto su ljudi moja velika ljubav, pokazalo mi je da je nesigurnost normalna i da se na njoj ne trebaš zaustaviti. Pokazalo mi je i da proces stvaranja treba vrijeme, da je vrijeme izuzetno važan sastojak kreiranja. Pokazalo mi je kako izgleda kad vidiš nešto tvoje intimno – vani – provučeno kroz druge i njihove dojmove. Ni danas mi nije lako gledati taj film jer se sjetim svih unutarnjih procesa koje sam prošla. Prilika da budeš autor filma – scenaristica i redateljica – bez prethodnog iskustva – je nevjerojatna. Pokazalo mi je i da život za nas ima sjajne izazove i da će nas u procesima uvijek podržati, ako ih prihvatimo.

Nakon toga sam si odlučila ostvariti želju i napraviti svoj privatni projekt pisanja 1000 pisama nepoznatim ljudima. Dala sam si cijelu godinu za to i stavila fokus na taj oblik stvaranja. Trebala sam ga da iscijelim duboki dio sebe, da se prihvatim slomljenu i tužnu, da si dam vrijeme i prostor da budem dovoljna kakva jesam i kakva tad mogu biti. Trebala sam ga da komuniciram kako ja mogu, a ne kako se od mene traži. Trebala sam ga da se ispričam na van. Ispričam, u oba značenja – i kao “pričati sebe” i kao “dati drugima ispriku”.

Kako budeš ponosan na takve stvari? Život te nagradi i možeš biti samo zahvalan… Možda je ponos ona jedna sekunda kad neki izazov prihvatiš. Možda, iskreno ne znam… Čini mi se da ga skoro uvijek, u spektru svih drugih stvari koje možeš osjetiti, preskočim…

Kreativni proces može biti izazovan i pun uspona i padova. Kako održavaš motivaciju i inspiraciju tijekom tih izazovnih trenutaka?

Ne da može biti izazovan, nego je. To je val površine koja je živa. Rijetko bude bonaca. Motivaciju i inspiraciju svjesno tražim. Iz obilja mogućnosti, svjesno idem po njih kad mi trebaju. Nekad i kad mi ne trebaju pa se pretrpam što nije najbolje rješenje. Izgubim svoj smjer, svoj ritam i svoje načine. Tad mi trebaju dublji uroni i vanjske tišine.

Život daje odgovore na naša pitanja i naše potrebe. Često se sjetim kako sam jednom sjedila na obali Save i gledala jato ribica. Plivale su kontra toka rijeke i rijeka je bila jača, gurala ih je u suprotnom smjeru. One su bile uporne, ali rijeka je rijeka. A ispod je bilo drugo jato, ne toliko blizu površini, jato koje je uronilo dublje i s lakoćom plivalo u svom smjeru. Ta me pokretna sličica života sjeti što trebam napraviti kad mi je preizazovno. Uroniti dublje.

Poznajem se. Volim se. Znam kako sebe pitati što mi treba. I onda tražim načine da si to dajem. Uspone i padove sam zavoljela. Izazove obožavam. Zapravo, sve u životu treba samo zavoljeti cijelim svojim srcem. Onda ti ne trebaju ni granice ni motivacija… onda nemaš blokade nego smjernice, onda se krećeš i biraš od ponuđenog pa svladavaš razine života koje su ti dane.

Zadnjih nekoliko godina sam otkrila da mi jako paše budistička praksa. Budistica sam Nichiren budizma i to mi je predivan alat koji olakšava jako puno toga u životu. Njega sam isto kreirala u svom iskustvu – kad sam shvatila da ne želim više biti sama u procesima koji su mi preteški. Otvorila sam se i došao je.

Što bi poručila ženama koje tvrde da nisu kreativne?

Da od ovog trena to prestanu tvrditi. Zauvijek. Dišeš – kreiraš dah, hodaš – kreiraš put kretanja… Kreativna si oduvijek i zauvijek. Nije pitanje jesu li kreativne, nego jesu li kreativne na način na koji to žele biti. I ako nisu, što mogu poduzeti da to promijene.

Možda možeš podijeliti s nama nekakvu zabavnu vježbu za buđenje kreativnosti?

Mogu. Pisanje u bilo kojem obliku, o čemu god. Fotošetnja sa sobom, bez interneta i telefonskih poziva. Ili jednostavno svako jutro nakon ustajanja postavljati si isto pitanje – Što danas želim kreirati u svom životu? I onda se to pitanje pitati danima, tjednima, mjesecima. Slušati odgovore i kretati se prema svjesno odabranom kreativnom procesu. I kroz njega.

Imaš li kakve zanimljive planove za budućnost?

Imam. Ali planovi služe samo da si malo pospremim mozak i da promaštam o nekim temama. Ne oslanjam se previše na njih jer je ispred mene nezamislivo puno ljepote i divnih iskustava koje današnja ja ne može ni u ludilu predvidjeti. Ipak – planiram – jer to stvarno jako volim. Planiram stvari u brojevima jer je mjerljivo i meni uzbudljivo… Planiram napraviti 10000 origami leptira i pokloniti ih ljudima u hodu, neke od njih danas ni ne poznajem, ali leptiri će me odvesti do njih. Planiram putovati više, sad kad sam napokon (nakon puno godina) odledila u sebi taj dugo zamrznut odnos s putovanjima. Planiram opet radionice pisama uživo (koje su krenule srijedom), u vlastitom gradu. Planiram bolje upoznati vlastiti grad. Planiram staviti više ljubavi i prisutnosti u svoje odnose. Planiram dublje uroniti u budizam, više naučiti kroz aikido, planiram biti hrabrija i otvorenija u svom poslovanju… Planiram u svemu tome biti lagana i sretna. Zahvalna.

I za kraj, gdje te mogu naći članice koje zanimaju tvoje usluge?

Na instagramu https://www.instagram.com/__ekspresija__/ ili se jednostavno javiti na mail pituljica@gmail.com i pitati što god ih zanima. Tu sam.

You may also like

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More