Imaš pravo promijeniti mišljenje

by Sonja Nedić

“Da bar nisam nikad ni otišla.” – razmišljala sam šetajući osječkim ulicama nakon što sam se vratila iz Zagreba u kojem sam provela više od godinu dana. Bio je to djelić sekunde, ali mi je prošlo kroz glavu. A nije istina. Nimalo. Da nisam otišla, ne bih znala. Pitala bih se. Kopkalo bi me. Sad znam. Sad sam sigurna.

Ja sam odrasla i do svoje 20. godine živjela sam u Belom Manastiru. Malom gradu. Imala sam lijepo djetinjstvo. I lijepe tinejdžerske godine. Ali uvijek sam maštala o velikim gradovima. Kad sam se preselila u Osijek, ni to mi nije bilo dovoljno veliko. Plan nije bio ostati nakon faksa. Život je imao drugačije planove. A ja sam u međuvremenu lutala po Beču, Berlinu, Münchenu, Frankfurtu (da, znam, imam thing za njemačke gradove), Ljubljani, Beogradu… I oduševljavala se.

I onda me taj moj isti život odveo u Zagreb. Napokon ću živjeti u velegradu. Godinu dana kasnije shvatila sam da ja ne želim živjeti u velegradu. Bilo je tu i drugih faktora koji su uzeti u obzir, ali shvatila sam da ja ne želim živjeti u neboderu od 16 katova gdje nikoga ne poznajem, shvatila sam da život iz mene isisa putovanje od sat i pol da bih otišla prijateljici u posjet na drugi kraj Zagreba, shvatila sam da ne želim živjeti u gradu čije zanimljivosti, restorane, slastičarnice ne posjećujem jer mi je mrsko ići do tamo, shvatila sam da ne želim živjeti u gradu u kojem ovisim o gradskom prijevozu, shvatila sam da ja ne volim živjeti kvartovski…

Promijenila sam mišljenje. Jer sam probala. Jer sam se usudila. Jer sam doživjela. I nije mi se svidjelo. Ja ne želim živjeti u velikom gradu. Ja želim živjeti u manjem gradu. Eto. Rekla sam. Promijenila sam mišljenje.

Ovo moje iskustvo prvo mi je palo na pamet kad sam kod Marine Biljak na Instagramu vidjela njenu mindfulness karticu za taj dan: “You have the right to change your mind.” Uf. Tako moćna i oslobađajuća rečenica. S naglaskom na “oslobađajuća”. Napisala sam joj da bi to bila odlična tema za web pa smo odmah, kako to kod Marine obično i ide, dogovorile da ću je ja obraditi.

Marina je sa mnom podijelila i moment kada je nju to “imaš pravo promijeniti svoje mišljenje” oslobodilo. I dopustila mi da taj moment podijelim s vama. U jednom razgovoru s jednom terapeutkinjom Marina joj je rekla da puno toga želi (probati ne jesti meso, na primjer i između ostalog), ali se ne pomjera s mjesta jer joj se teško obvezati. Kako će se ona sad obvezati na to nešto. A terapeutkinja joj je kao odgovor ponudila pitanje – tko kaže da to nešto mora biti “za zauvijek”, kao i opasku da se uvijek može predomisliti. To je bio Marinin “aha” momenat. Pa čekaj, mogu ne jesti meso tjedan/mjesec/godinu dana i onda se predomisliti. Zamisli.

Ja mislim da je problem možda u tome što se na promjenu mišljenja vrlo često gleda kao na neuspjeh. Nije uspjela u velikom gradu pa sad se vraća u manji. U mom primjeru. Nije uspjela duže ne jesti meso pa ga sad opet jede. U Marininom primjeru. I tako dalje. I tako dalje. Primjera je bezbroj. Sigurna sam da ih i ti možeš nabrojati nekoliko iz svoje bliže i dalje okoline.

Imam dojam da se na promjenu mišljenja gleda kao i na nezrelost. Ti si odrasla osoba. Ne možeš samo tako mijenjati mišljenje (iako to najčešće ne bude samo tako, ali i sve da bude, to je tvoje pravo). Odrasli ljudi to ne rade. To je nezrelo.

Ja se ne slažem ni sa čime od toga. Promjena mišljenja znači da smo uspjeli. Znači da smo nešto probali, znači da smo se usudili, znači da smo razmislili, narasli i sazrjeli. Pa kako, pobogu, da znaš je li nešto za tebe, hoće li ti odgovarati, hoće li ti se svidjeti ako ne probaš. Tak tada ćeš znati. I onda možeš stick with it ili promijeniti mišljenje.

Promjena mišljenja bi trebala biti normalan sastavni dio života. Ne možeš misliti isto u dvadesetima, tridesetima ili četrdesetima. Ne možeš misliti isto u različitim životnim situacijama i okolnostima. Mijenjaš se. Situacije i okolnosti oko tebe se mijenjaju. To je najnormalnije. Promjena mišljenja je najnormalnija. Bar bi trebala biti.

Ja mrzim trčanje. Svaku sekundu. Mrzim. Davala sam mu šanse. Nekoliko. I dalje ga mrzim. Svi to znaju. Tako da ne trčim. Nije isključeno da ću, ponukana tom nekom životnom situacijom i tim nekim životnim okolnostima u kojima ću tada biti, za deset godina možda početi trčati. I možda će mi se svidjeti. Dozvoljavam si da imam pravo promijeniti mišljenje. Špinat na mlijeku – mislim da ipak ima mikroskopski male šanse da doživi takvu sudbinu.

Usudi se. Probaj. Rasti. I promijeni mišljenje ako ti se ne sviđa, ako te ne ispunjava, ako te ne čini sretnom, veselom i poletnom, ako ti nije bolje. Imaš pravo na to. I odgovornost prema samoj sebi da to napraviš.

You may also like

Leave a Comment

* By using this form you agree with the storage and handling of your data by this website.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More