Još uvijek te brine što će drugi reći? Pretvori to u svoj alat!

by Nikolina Dukić

Jedna od najčešćih kočnica na putu ka bilo kakvoj promjeni ili metamorfozi su upravo mišljenja drugih ljudi. Dobijemo neku super ideju i hop – odmah nam glavom proleti neka random osoba iz osnovne škole i čujemo njen podsmijeh: “Ti ćeš pokrenuti blog? Pa ne znaš sastavak napisati”.

Zapletemo se u misli o tome kako će nas okolina percipirati i hoće li nas osuditi? Ovo je sasvim prirodan i legitiman osjećaj. Evolucijski naš opstanak u zajednici naprosto je ovisio o tome jesmo li prihvaćeni i integrirani u zajednicu. Stoga smo naučili prikrivati svoje želje i ambicije kako ne bismo izgubili druge ljude. No, mora li to biti tako?

Sigurno poznaješ barem jednu osobu koja jasno i glasno tvrdi da je uopće nije briga što drugi misle. Možda je gledaš s tračkom ljubomore jer se oslobodila baš one kočnice koja tebe sprečava da zasjaš? Ali što ako je njen stav “boli me briga za tuđe mišljenje“ skupo plaćen? Što ako je ona, umjesto od sebe, odustala od pripadanja zajednici?

Sagledajmo ovu tezu pobliže tako da se postavimo u sliku naše primarne obitelji. Ne muči nas što će drugi reći jer ti drugi zapravo imaju ime. Oni se zovu mama i tata. Dok smo mali, to nam je jasno, ali odrastanjem ta briga o tuđem mišljenju prebacuje se na društvo i okolinu od koje tražimo isto ono odobravanje koje (ni)smo dobili od mame i tate.

Ako nas jako brine što drugi misle o nama, to nam može biti odlična prilika da pobliže preispitamo vlastiti osjećaj vrijednosti i pripadnosti, kako u primarnoj obitelji tako i sami sa sobom.

Jesmo li se mogli slobodno izraziti?
Jesu li nam svi osjećaji bili dozvoljeni, ili su postojali neki koje je bilo zabranjeno osjećati?
Koliko smo mogli biti “svoji”?

Šanse su da su svi odgovori na ova pitanja negativni te da još uvijek čeznemo za time da budemo slobodniji u svom izričaju i da pronađemo tko smo mi van svih tih okova koji nas koče.

Neki od nas, s druge strane, odabrali su sebe i vrlo često zbog toga izgubili čvrste spone s roditeljima. To su tzv. buntovnici, crne ovce svojih obitelji; oni će reći da ih nije briga za tuđe mišljenje, ali negdje u dubini ipak jest!

Pa se postavlja pitanje je li uopće moguće zrelo doći do stava “tuđe mišljenje mi nije važno”?

Apsolutno da (i ne).

Biti čovjek znači mariti za mišljenja drugih oko sebe, ali kada nas ta mišljenja sputavaju da budemo ono tko želimo biti, vrijeme je za temeljitu evaluaciju situacije.

Pokušajmo prihvatiti nesavršenost naše primarne obitelji i sve što je ona donijela sa sobom. Sada kao odrasle osobe možemo birati čije mišljenje nam je važno. A to vrlo vjerojatno više nisu mama i tata kao vrhovni vođe dječjeg svijeta.

Osvijestimo da iako nam je nečije mišljenje važno, ne mora krojiti naše postupke.
Neće nam ničije mišljenje plaćati račune ni stavljati osmijeh na lice. Mišljenje je samo po sebi neutralno, a mi mu dajemo dodanu vrijednost.

Tuđe mišljenje nam može biti vodič u kojem smjeru želimo ili ne želimo ići. Povratna informacija. Zrcalo u kojem se možemo pogledati i, ako nam se ne sviđa odraz, potražiti neko drugo zrcalo. Ne moramo odustati od svega.

Tuđe mišljenje nam može biti fantastičan pokazatelj gdje se nalazimo na svom putu. Ono kako se osjećamo dok razmišljamo o osudi ili kritici drugih apsolutno nam može pomoći da pronađemo koji dijelovi nas trebaju našu pažnju, ljubav i prihvaćanje. Koji dijelovi nas trebaju glas? Koji dijelovi nas žele izaći na svijetlo?

Naprosto ne vjerujem da je moguće u potpunosti ne razmišljati i/ili nikad ne brinuti o tome kako će nas drugi percipirati, stremiti k tome ravno je stremiti k tome da postanemo preko noći flamingo.

Puno bolja strategija je razvijati odnos s tim malim glasićem koji se tako često javlja. Iskoristiti njegovu prisutnost da očvrsnemo, da se ohrabrimo, da osvijestimo da nas upravo on zadržava u zoni komfora i začaranom krugu samosabotaže. Možemo odabrati vjeru u sebe i ljubav prema sebi usprkos svim mislima koje se poigravaju našim osjećajem vlastite vrijednosti.

You may also like

Leave a Comment

* By using this form you agree with the storage and handling of your data by this website.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More